Na praznik Prepodobnog Joanikija Velikog, u nedjelju 17. novembra 2024. godine, sveta Liturgija je služena u manastiru Podlastva.

Načalstvovao je protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, protosinđel Justin (Mrenović), iguman manastira Podlastva, protojereji Miajlo Backović i Branko Bogojević, jerej Lazar Krstić.

Sabranima se obratio o. Miajlo Backović, govoreći o stradanju Grbljana, Maina, Pobora, Budvana, Paštrovića, Krtoljana Bokelja nevino ubijenih, bez suda i presude, od komande 2. i 4. partizanskog bataljona bokeške brigade, u noći između 24. i 25. novebra 1944. godine, u starom Baru. Sahrana 80 Grbljana, Maina, Budvana, Pobora, Paštrovića i Krtoljana izvršena je 24. maja 1992. godine, čiji zemni ostaci su prenijeti i sahranjeni u spomen kosturnicu manastira Podlastva, 24. maja 1992. godine, kada je zaupokojenu Liturgiju služio blaženog spomena Patrijarh srpski Pavle, Mitropolit crnogorsko- primorski Amfilohije sa još 13 arhijereja SPC.

Sve naše divne svetinje, drevne, po riječima o Miajla, podizane su na krvavom kamenu mučeničkog ispovjedništva.

„Vrlo često, u Jevanđelju, a i mi lično se zapitamo, pored toliko zapovijesti Božjih i pravila, šta je ono što je najbitnije a da čovjek može da ispoštujeda zadobije Carstvo nebesko. To su pitali i Hrista, a On je rekao dvije najveće zapovijesti: Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, dušom, umom, svom snagom svojom i Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe. Možda te dvije zapovijesti, kad se izgovore, zvuče jednostavno ali i jednu i drugu spaja jedno, a to je žrtvena ljubav. Ona je najveća mjera ljudskog dostojanstva. Ta žrtvena ljubav, koju je Gospod posvjedočio svojom smrću, svojim stradanjem i svojim životom, ona uvijek dovodi, ma koliko strašna bila, do vaskrsenja, do života vječnog i do slave vječne“.

„Svi naši drevni hramovi i manastiri, pa i onaj na Prevlaci, i ovaj ovdje, podizani su na moštima Svetih mučenika, na grobovima onih koji su postradali u prvim vjekovima hrišćanstva,na njihovim grobovima, moštima njihovim podizani su hramovi, podizana je slava Božja, tako je bilo u sve vjekove do dana današnjeg. Ta žrtvena ljubav, koja je mjera ljudskog dostojanstva i postojanja potvrdila se, nažalost, i u Baru kada su vjerujući išli kao jagnjad na zaklanje, vjerovali svojoj braći, otišli da se spasu, a na kraju, uvidjevši da spasa ovozemaljskog tamo za njih nema, svoje živote mučenički i ispovjednički predali su Onome zbog Koga su i služili istini“, kazao je Backović, dodavši da dvoglavi orao Nemanjića i kruna i krst, koje su oni nosili na svojim kapama nisu bili samo obilježje jedne vojske i jedne politike i ideologije.

„Taj orao Nemanjića bio je orao kontinuiteta onih prvih hrišćana i onih koji su nam dali ime i prezime, nama kao srpskom narodu. Oni koji su služili krstu i tom dvoglavom orlu – simvolu, služili su istini. Nisu mrzjeli nikoga, samo su čuvali svoje dostojanstvo, svoju zakletvu i svoj kontinuitet. Zbog toga i pod tim znakom i krstom svoj život su dali da bi tu istinu i taj kontinuitet potvrdili. Osamdeset godina je prošlo, 80 godina ćutanja, negiranja, 80 godina diskontinuiteta, ali, kako je Bog vječni i neprolazni mogu se desiti takvi trenuci u ljudskoj istoriji, gdje su, vjerovatno, oni koji su živjeli nakon ovih mučenika, vi, njihova djeca, unučad, koji ste bili označeni, mislili ste da to vrijeme, možda, nikad proći neće i da je nastupilo vrijeme kraja svijeta, jer je tako izgledalo u Boki, u Crnoj Gori i u drugim srpskim krajevima u to vrijeme“.

„Ali, opet, Božja je iznad uvijek i prije svega, pa se nakon 80 godina ovdje slobodno može reći da si Srbin Gbljanin, Krtoljanin, Paštrović, Main, Pobor, Budvanin, da si Bokelj, da si Crnogorac, da si Srbin iz Hercegovine i drugih srpskih krajeva i da si unuk svog đeda, praunuk svog prađeda i da opet smiješ reći pod čijim znakom i pod čijim krstomsu oni postradali. Ovo mjesto ovdje, kada je podignuto, na slavu i čast vama potomcima ovih divnih predaka, u to vrijeme, još uvijek, je bila znak protiv kojeg se govorilo, pa i u naše vrijeme. U ono vrijeme kada ste vi podigli ovo krsno znamenje sa četiri slova Srbinova, vratili i sahranili dostojanstveno vaše pretke, nije bilo puno takvih mjesta gdje se moglo svjedočiti na taj način istina, a da ne trpiš posledice i da za to ne stradaš, ali vi, braćo Bokelji, podigli ste ovo krsno znamenje prvo u Crnoj Gori“, naglasio je otac Miajlo.

Time su potomci stradalih posvjedočili da ovdje, po riječima sveštenika Backovića, nikad nijed došlo do diskontinuiteta.

„Kontinuitet istine, pravde i ljubavi Božje i žrtvene ljubavi vaših predaka živi u vama i zato, mogli su srušiti i ovaj manastir i sve manastire, ali nisu mogli srušiti vas i vaše pretke u vama. Dokle god je jedan Bokelj, i dokle god je jedan Srbin ne mogu srušiti svetinju, jer je svetinja čovjek koji će opet obnoviti ovaj kamen sazidan na ovom kamenu krvavom na kom se mi danas nalazimo. Zato, draga braćo i sestre, velika je čast biti Bokelj, velika je čast biti Srbin, kad imaš ovakve pretke nad čijim kostima, ne kostima, nego moštima i slavi mi danas stojimo. Mi ne bi bili mi, da nije bilo njih i zato, ako tu istinu prećutimo i pred narodom i pred Bogom za to ćemo odgovarati. Ko je izdao ove ljude i njihovu krv, izdao je Hrista, nije izdao njih. Izdao je sebe i to su izdajnici, a ne oni za koje se govorilo“.

„Za Hrista su govorili da je laž, da je prevara, govorili su i tvrdili i nakon Vaskrsenja da je slagao, govoriće tako i za Njegove učenike i za sve one mučenike, pa i ove naše bokeske mučenike. Ali, njihova stradanja nisu, nažalost, završena prije 80 godina, nego su nastavljena sve do današnjih dana. A kako su nastavljena stradanja Pivskih, Veličkih i svih onih mučenika, stradalnika širom srpskih zemalja tih godina ratnih i poratnih i onih naših mučenika na Majevcu, na Zidanom Mostu, u Kamničkoj Bistrici i širom Slovenije? Oni nijesu ubijeni tog dana, nego je nastavljeno da budu ubijani i to je najveći grijeh i najveće izdajstvo i najveće stradanje što su unuci i praunuci tih divnih ljudi ćutali, bojali se da kažu ko su i šta su i ko su im preci i što danas, hvala Bogu, ima onih koji to mogu da kažu. Zato danas tek, možemo reći, nakon 80 godina, da oni više ne stradaju, zato što su priznati, ispovijeđeni i od nas ljudi, njihovih potomaka“, besjedio je sveštenik Backović, uputivši na kraju besjede, još jednom, molitve Gospodu da ta mjera ljudkog dostojanstva, da ta mjera žrtvene ljubavi koja vaskrsava uvijek gori u istini i ljubavi, u srcima svih nas.

„Ne može čovjek reći da voli Boga, a da mrzi bližnjeg svoga, jer tu onda ne postoji kontinuitet ljubavi Božje. Zato praštamo, ali ne zaboravljamo, pamtimo naše pretke, pamtimo i one koji su nas ubijali i opraštamo im, iako možda nemamo, što bi rekli današnjim političkim rečnikom, taj mandat da mi oprostimo nekome ko je ubio prije nas, ali trudimo se da u sebi nađemo mjesta da oprostimo na[ Sunday, November 17, 2024 5:15 PM ] Svetigora Cetinje: šoj braći koja su bila slabije vjere od nas. Ako budemo sudili po nama drugim ljudima, neće biti dobro. Malo je ljudi kao što ste vi, koji i danas ovdje stojite i ne sudite po vašoj hrabrosti onima koji su manje hrabri od vas, nego ih prihvatajte s ljubavlju, jer je i među apostolima, a svi su bili velike vjere, samo Jovan ostao pod krstom. I Petar, i svi oni veliki apostoli, puni snage, ljubavi koji su gledali vaskrsenje mrtvih, koji su gledali liječenje i silu Božju, pobjegli su. Samo je ostao Jovan, Majka Hristova i one žene Mironosice“.

„Zašto samo oni? Zato što su bili djeca i nosili ljubav u svom srcu, a tamo gdje je ljubav u srcu, nema straha. Oni koji su, bilo odrasli, puni vjere i govorili kako Ga nikad izdati neće, kako Ga vole, prvi su pobjegli jer im je u srcu bio kalkulator – da možda, ipak, sačuvam glavu, i prećutim, pa će doći vrijeme, ali nije došlo. Svaki od njih je morao da posvjedoči svojim životom Hrista, osim Jovana koji je ljubavlju posvjedočio pod krstom i umro je prirodnom smrću i vaznesen na nebo, kao i Presveta Bogorodica. Zato, trudite se da ljubavlju svojom posvjedočimo ovu istinu i pravdu da ne bi morali i svojim životima. Neka vas Gospod sve blagoslovi, vas divne potomke ovih velikih naših predaka svih srpskih zemalja i Boke odakle su oni krenuli, jedni put Slovenije, drugi put Italije, a ni jedni, ni drugi nisu stizali na odredište na koje su oni mislili, nego na ono koje im je Gospod pripremio, a to odredište je golgota, na krstu Časnom, ali zato danas na njihovom krstu i mi kao narod vaskrsavamo“, zaključio je protojerej Miajlo Backović.