Prije četiri godine, na današnji dan, 30. oktobra 2020. godine, uoči praznika Svetog Petra Cetinjskog, u 8:20 časova, u Kliničkom centru Crne Gore, poslije primanja Svete tajne pričešća, upokojio se u Gospodu Visokopreosvećeni Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh Svetoga trona pećkoga g. Amfilohije (Radović). 

Sahranjen je 1. novembra u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Po njegovoj želji u grobnicu je nasuta zemlja iz rodne Morače, a kovčeg posut zemljom sa Kosova i Metohije – Gazimestana i Prizrena – i iz Jasenovca.

Od petka 30. oktobra, kada su njegovi zemni ostaci sa puno emocija ispraćeni od strane medicinskih radnika iz Kliničkog centra Crne Gore, do nedjelje 1. novembra, desetine hiljada vjernih se opraštalo u molitvenom hodu od svog duhovnog oca, koji je trideset godina bio na tronu Svetog Petra Cetinjskog.  Vjernici su pomiješanih osjećanja – tuge zbog fizičkoga odlaska i radosti zbog novog molitvenika i zastupnika pred prestolom Svevišnjega – prilazili u molitvenoj tišini odru blaženopočivšeg Mitropolita u Cetinjskom manastiru i u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, uzimajući poslednji blagoslov i uznoseći molitve za svog voljenog vladiku.

Svog Đeda na put u život vječni vjerni narod je ispratio sa velikim poštovanjem u trodnevoj litiji oko njegovog odra, a kovčeg sa zemnim ostacima duž cijelog puta od Cetinja do Podgorice je dočekivao na koljenima, onako kako je samo u novije vrijeme, 1996. godine, dočekao mošti Svetog Vasilija Ostroškog tokom njegovog pohoda Hercegovini i Nikšiću.

Svojom besjedom na dan uvođenja u Tron cetinjskih mitropolita, 30. decembra 1990. godine u Cetinjskom manastiru, Mitropolit Amfilohije je predočio sve ono što će narednih trideset godina biti njegova misija, a on dostojan svoga zvanja i prizvanja.

“Evo, i u ove naše dane, u ovo vrijeme kada je po pjesniku, a mome prethodniku, ludi vjetar htio ponovo da ugasi – svetu lampu, Cetinjska mitropolija je nastavila da bude, iako možda u najtežim uslovima u svojoj istoriji, čuvarka i nosilac te neprolazne svjetlosti i svetinje… Ono što je potrebno svakom narodu i svakoj zemlji, to je da – vječna svjetlost zasija, da se ljubav zacari, da istina Božja obasja ljudske umove i ljudska srca, da bratske rane zacijele praštanjem i uzajamnim mirenjem. Naročito je to potrebno mojoj braći Crnogorcima, jer nigdje se nije toliko zla isprtilo… Mnogo je i pritajene mržnje, iz tog i takvog bratoubistva rođene i prolivene bratske krvi – rane naopake, bremenite novim omrazama, diobama i nepočinstvima…

Ne govorim sve ovo osvete radi, jer osveta je moja, govori Gospod, već – osvećenja radi svih nas, mirenjem i uzajamnim praštanjem. Osveta znači umnoženje zla, a ja pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje, umnoženjem dobra i bratoljublja. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do poslednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga!

Moj prethodnik, veliki pjesnik, Vladika Rade, ispuštajući svoju dušu na stramcu svoga svetoga strica Petra I, izgovorio je svoje posljednje riječi: Sveta Trojice i Majko Božja, predajem Ti u amanet Crnu Goru! Presvetoj Trojici, Bogu našem, trosunčanoj svjetlosti Trojedinoga Boga ljubavi, i ja predajem u amanet i pod okrilje svakoga Crnogorca i svakoga našeg saplemenika, u ma kojem dijelu srpskih zemalja živio, i svakog čovjeka na zemlji rođenoga! Sa molitvom, da svjetlost Svete Trojice obasja svakog čovjeka koji se rađa i na svijet dolazi; da Ljubav vječna iskorijeni mržnju iz ljudskih srdaca, da se Božji mir u ljude useli i zacari u svim svjetovima, u vjekove vjekova. Amin!”

Kao i u svojoj prvoj besjedi sa trona cetinjskih mitropolita, 30. decembra 1990. godine, tako i u svome poslednjem javnom obraćanju 9. oktobra 2020. godine iz Kliničkog centra, Mitropolit je pozvao na ljubav, bratoljublje i bogoljublje i podsjetio na skrnavljenje lovćenske svetinje, kao i na prokletstvo koje je ostavio Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac: Prokleti bili ako me ne sahranite u ovoj crkvi koju sam ja ovdje sagradio:

“Mitropolit crnogorsko-primorski, noseći svoj krst, dužan je da skine to prokletstvo sa Crne Gore, da se iscijelimo od tog duha okupatorskog koji je zavladao od vremena okupacije Austrougarske, da bi se zacario Duh Božiji, Duh slobode, Duh Hristovog vaskrsenja… To je ono čega je svjedočanstvo bilo i treba da ostane Crkva Svetog Petra na Lovćenu. Proslavljajući Boga živoga, proslavljajući Crnu Goru i ovaj narod ovdje koji se vratio Bogu i Crkvi Božijoj poslije osamdesetogodišnjega lutanja njivama gladi i bezbožnštva, njivama bratoubilaštva i bogoubilaštva, vrijeme je da se ponovo vratimo Bogu i kroz Boga da se vratimo jedni drugima, a vraćajući se Bogu i jedni drugima, vraćamo se, ako Bog da, i onim svetinjama koje su ugradili preci naši u nas i u naše istorijsko biće. U to ime blagoslov Božiji svima, na mnogaja i mnogaja blagaja ljeta!”

Opraštajući se na sahrani od svog prijatelja Mitropolita Amfilohija, akademik Matija Bećković je kazao da je Mitropolit Amfilohije gonjen bezumno od prvog pa do poslednjeg dana i da je tako ispisano njegovo žitije: “Kad je hirotonisan na Cetinju, ja sam mu rekao ako želi biti svet, nema boljeg mesta ni zemlje za takvu priliku i ulogu. Kažu da Bog svakoga drži na zemlji dok uradi ono zbog čega se rodio. To je potvrdio svojim životom i Mitropolit Amfilohije. Gospod ga je pozvao u pravi čas, baš kad je trebalo. Pozvao ga je na nebo gde će sam moći više da učini za svoj narod i svoju Crkvu, nego da je ostao na zemlji, gde je učinio sve zbog čega se rodio. Preporođena Crna Gora počinje od A. Zato smrt nikome nije pala lakše nego njemu, zato je na odru ovako blažen i spokojan. Zato mi plačemo, a on i Nebo se raduju.”

O Mitropolitovoj pravednoj končini jeromonah Justin Mrenović, koji je bio uz Mitropolitovu bolničku postelju poslednjih dana njegovog ovozemaljskog života, svejedoči: “Došlo je vreme da Mitropolit počine od trudova svojih i Gospod je rešio da kaže svome sluzi: Dobar si rat ratovao, trku si završio, veru si sačuvao, uđi u radost gospodara svoga. Upokojio se, a da nismo znali kad, iako smo ga pažljivo gledali. Niti je bilo uzdaha, niti je bilo grča na licu, makar neki od mišića ili živaca da mu se pomerio, niti onog samrtnog ropca, ništa pod milim Bogom. Samo je odlepršao kao ptičica ka Gospodu.

VEČITE LITIJE

Od one velike sahrane mitropolita Amfilo­hija u Podgorici, kad je počinuo u kripti Hrama koji je podigao Hristovom vaskrsenju, mnogi su ljudi sanjali Litije. Najpre se saznalo za jednog dečaka sa Zlatice pokraj Podgorice. Ostala je legenda da je ime Zlatici dao Sve­ti Sava, kad je ugledao polje pšenice: „Kako se zlati ova šenica, ova zlatica“ – pamti priča da je svetitelj rekao. Probudio se taj dečak, i pred odlazak u školu is­pričao san: Prilazi velika litija, mnogo naroda, dece i sveštenika, zastava i ikona – svi poju i pravo k njihovoj kući, a otac izneo rakiju, majka pogaču, da ih dočeka… Pa jedan radnik Agro­kombinata, pa student, pa još mnogi. Svi pesnici!

U svakom snu, pred svakom litijom, vladika Amfi­lohije, sa zlatnom mitrom, u zlatnoj odeždi, sa zlatnim žezlom. Neko čuje Gorski vijenac, neko Bože pravde, neko Onamo, namo. Svi znaju sve pesme i svi pevaju. Kad odjeknu zvona, probudi se, svako, osmehnut.

Sad po zemlji, sad po nebu, teče velika i neprekidna Litija pravoslavne vere i Crne Gore.

Dragan Lakićević, Štap mitropolita Amfilohija