Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je, na praznik Trećeg obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, u petak 7. juna 2024. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u spomen-hramu, posvećenom današnjem prazniku, koji je metoh Pivskog manastira – Dolima.

Vladici je sasluživalo više sveštenika i sveštenomonaha Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke uz molitveno učešće vjernog naroda.

Liturgiju je pojanjem pratio hor Prepodobne majke Angeline iz Nikšića.

Sabranima se, nakon čitanja Svetog jevanđelja, obratio protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski.

On se osvrnuo na stradanje dolskih novomučenika, koji su, na današnji dan, 1943. godine pobijeni od nacističke Princ Eugen divizije, zajedno sa muslimanskim ustašama iz SS Handžar divizije. U spomen na stradanje 522 nejači, od kojih 109 djece mlađe od 15 godina, u stradalnim Dolima podignut je ovaj spomen-hram, a Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve kanonizovao je 2017. godine žrtve nacističkog zločina u Pivi, u čijim selima je od 6. do 12. juna 1943. godine ubijeno 1290 Pivljana, među kojima 549 djece i omladine do 20 godina.

„Kao da je ona neman koja je još na nebu se pobunila protiv ljepote Tvorca, Koji je stvorio zemlju lijepom i sve bijaše dobro, i ta vječita borba između dobra i zla kao na ivici noža, poželjela je krvi pivske mladeži, one čiste pivske krvi. Reče mi jedan prijatelj iz Bjelopavlića da je ta zloglasna Princ Eugen divizija prvo na Frutku pobila 28 ljudi, zaklala, a onda je došla ovdje da na ovim predivnim krajevima, kakvih nema na ovom bijelom svijetu, da uzme krv nevinih žrtava“, kazao je o. Predrag, podsjetivši da je Srbin, muslimanske vjeroispovjesti, Meša Selimović govorio da se riječi mogu dijeliti sa svima, a tišine se ne mogu dijeliti sa svima.

„Ove pivske tišine govore više od svih riječi ovog svijeta. Za dva dana 1280 žrtava od kojih 107 djece i, neka mi oproste Pivski mučenici što ću ih pominjati, jer ću ih pominjati po dobru jer najsvetiji putir, posle Hristove krvi, bijaše njihova krv koja i danas vapije ka nebu, ali ima jedno još strašnije ubistvo pivskih žrtava, jer je trajalo prvo 30 godina dok nije podignut kakav-takav spomenik, a onda i ovaj veličanstveni hram, mučenički hram koji je sa Lovćena sletio u Pivu da za vjeki vjekova se sjeti kako je krštena i prosvećena Evropa došla ovdje u nevinu Pivu, koja se tog proljeća na nebo selila da uzme od nje ono što je najdragocjenije – djecu“.

„Koliko je Jaglika Adžić bilo samo će Bog znati, On ih je upisao u vječni pomenik i u vječnu knjigu i u nimbus nebeske pravde, ali smo bili dužni i prije da za njihova imena znamo, no nikada nije kasno. Duša je moja ispunjena radošću kad jutros vidjeh ovaj mladi svijet koji je iz Plužina krenuo mučeničkim i stradalnim putevima da pokaže da zlo i nepravda nikada ne mogu trijumfovati i da je nevina krv hrišćana, kako je rekao jedan otac Crkve, sjeme za nove hrišćane. Zato neka nam oproste oni što smo dugo ćutali, dugo zaboravljali i što smo njihovu žrtvu predali i relativizovali, eto, neki fašisti su ubili antifašiste. A mi danas gromko kažemo da na ovoj srpskoj zemlji nema svetije krvi od Pivske i Veličke i Jasenovačke i Prebilovačke i mnoge druge koje prolismo u krvavom Drugom svjetskom ratu. Narod koji danas pred Evropom i svijetom nosi pečat genocidnog naroda, no, neka je, kratko je vrijeme, a Božji sud koji čeka i mene, i ubice i žrtve biće onaj pravedni sud gdje će Pivski mučenici, kojima se danas duše raduju što vide omladinu Plužina i drugih krajeva koji su došli ovdje da u ovim krošnjama osjetimo dah njihovih neutješnih duša, koje su dugo čekale da se njihovo ime više ne govori krišom, da smijemo smjelo reći da smo potomci Pivskih i Veličkih mučenika“, istakao je sveštenik Šćepanović, dodajući da je sva Eparhija Vladike Metodija orošena krvlju najljepših sinova ovog naroda kroz vjekove.

„Nisu oni ubili samo pivsku djecu tog vremena, htjeli su da ubiju duh Baja Pivljanina i Lazara Sočice i drugih velikana pivskog plemena, koju su u 17. 18. 19. i 20. vijeku, u nebeske hronike, upisale i manastir Pivu i ove divne i blagoslovene ljude. Neka njihova krv i žrtva nas poziva na praštanje, ali ne i na zaborav, kako je govorio blaženog spomena Patrijarh German, i neka njihova krv prolivena ovdje u proljeće kasno 1943. godine, i sad ko umije u tišini da čuje njihova vapaje i njihove vlati kose koje gore na ognjištu zvanom vjera pravoslavna i čisti izvor jezika srpskog.

Novomučenici pivski, molite za nas Boga da se saberemo, da ne idemo za tuđim imenima i tuđom reklamom, za svijetlim dućanima a da zaboravimo put Svetog Save, Svetog kneza Lazara, Pivskih i Veličkih mučenika, jer drugog puta i nemamo. A ti putniče, namjerniče, vjerniče koji si jutros došao, ponesi u oku svom ljepotu ovog pivskog kraja, jer ovakve ljepote u svijetu nećeš naći, neka njihova žrtva bude podstrek da i mi u ovim vremenima strašnim budemo i ostanemo ono što je govorio Patrijrah Pavle – ljudi“, naveo je protojerej Predrag Šćepanović.

Nakon odslužene Liturgije riječima arhipastirske besjede obratio se Preosvećeni Episkop Metodije, čestitajući praznik Pivskih mučenika.

„Od Adama kroz kojeg je smrt ušla u ljudski rod, to je postao nepremostivi zid i prepreka i nerješivi problem cjelokupnog ljudskog roda do dolaska Hristovog. Svako mjesto i svaka smrt je strašna, a pogotovo smrt nevinih ljudi i djece. Hristos i Sveta Trojica, Bog Otac sa svojim Sinom i Duhom Svetim, ne mogavši više da gleda kako strada i propada ljudski rod, odlučio je da uradi ono što ipak nije morao da uradi Avram sa Isakom, a to je da žrtvuje svog sina zbog spasenja roda ljudskog, te Otac šalje Sina na stradanje, Onoga Koji je uzeo ljudsku prirodu na sebe, uzeo suštinu čovjeka koji se pobunio protiv Boga, ne učestvujući u toj pobuni, da bi u svemu bio istovjetan sa čovjekom; ovaplotio se da bi umro i prošao kroz vrata smrti i bivao i prebivao u tom stanju u kom prebiva svaki čovjek od nastanka ljudskog roda od Adama do današnjeg dana.

I ne samo što Ga je Otac predao na stradanje i u smrt, nego Ga je i cjelokupni ljudski rod predao. Predali su Ga hrišćani Judejima, izdavši Ga Juda. Predali su Ga Judeji paganima, a pagani su Ga predali smrti. kad bi se ljudski rod dijelio po nekoj teološkoj podjeli cjelokupni ljudski rod Ga je predao smrti. Na kraju, i On je sam sebe, dobrovoljno pristavši i da ispuni Očevu volju i sve ono što je naloženo u domostroju spasenja roda ljudskog, to se i čita na svakoj Liturgiji i na jednoj svešteničkoj molitvi, predavši samog sebe za život svijeta u noći u kojoj bijaše predat. Da Hristos nije umro ne bi niko od ljudi mogao da vaskrsne. Ovakva mjesta, kao što je Hristova Golgota i sva mjesta koja liče na to mjesto stradanja i smrti, bilo bi mjesto za zaobilaženje i izbjegavanje. Nikad se ljudski um i razum ne može susresti sa tim strašnim pojmom i silom smrti koja je sveproždiruća, sve guta, i mlado i staro, i dobro i loše, i lijepo i ružno, sve što postoji mrvi i melje u svoju vodenicu srmti i pretvara u ništavilo“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo.

Postavši jedan od nas, Hristos je umro i ušavši, po riječima Preosvećenog Vladike Metodija, u prostor i mjesto koje se zove ad, gdje ljudi od Adama dolaze do njegovog vremena, obradovao se ad da je progutao ne samo svakog čovjeka, nego i bogočovjeka.

„Primivši Ga u svoju utrobu, ne mogavši da Ga zadrži kao Boga, morao je da Ga izbaci i da se sruše vrata adska i polome, a svi oni koji u tom stanju prebivahu s njima je bio Hristos i njima je, koliko je to nama moguće da pojmimo, propovjedao im je Jevanđelje na jedan tajanstven način. Svi oni koji su samo povjerovali u Njega prešli su iz smrti u život. Sva mjesta, kao što je i ovo mjesto strašno gdje je nemoguće ne osjećati silu smrti koja je sveproždiruća. Kao što je i mjesto u Jasenovcu, Prebilovcima, Jadovnu, Koritima, Veliki, Gornjoj Ržanici, cijeloj Pivi, svim ovim selima, i u Breznima je sjutra sabor, dođite da se Bogu pomolimo. I tamo su ljudi pobijeni i stradali, biće malo osvećenje crkve obnovnjene, koju su mladi naraštaji obnovili i podigli u svom selu, ne čekajući stare da ih tome nauče ili predvode.

Ništa ne bi bilo očajnije od čovjeka da se na ovakvim mjestima sabira i besmislenije da se Hristos nije ovaplotio i nije raspet na tom strašnom krstu, koji je sablazan i sramota bio vjekovima, a onda Njegovom smrću na tom istom krstu ostao životvorna sila koja sve preobražava, ovaskrsava i oživljuje. S toga, nema čovjeka da poživi a da ne sagriješi. Svaki čovjek sagriješi i niko nije bez grijeha, samo je Hristos kao bogočovjek jedini bez grijeha i time nemamo na koga da se ljutimo zbog svega onoga što nam se u životu dešava. Zato treba da opraštamo, a onaj koji je svjestan šta znači smrt i da sve proždire, i oni koji su bili demonske sluge i ubijali nevine ljude na ovom mjestu i njih je progutala smrt. Zemlja ih je poravnila zajedno sa žrtvama nevinim koje su oni pobili i nevinu krv u ovim dolovima prosuli“, kazao je Episkop Metodije.

Samo oni koji ubiju drugog čovjeka nisu ubili tog čovjeka, nego su, rekao je Vladika, sebe ubili.

„Dušu svoju su pogubili i to je najstrašnije od svega. Zemaljska, privremena, tjelesna smrt je prolazna. Hristos je prošao kroz ta vrata i vaskrsao je, javio nam se, i danas nam se javio na Svetoj liturgiji, i u Svetim darovima i Njime smo se živim Bogom i bogočovjekom pričestili, vjerujući u ono što nam On propovjeda, sljedujući za Njegovim stopama i riječima, ali oni koji su zadobili vječnu smrt za njima treba kukati i plakati, i Bogu se molitida to nas ne snađe. Na to nas opominju ova strašna mjesta.

Praznik je praznovanje života, nije igranje, pijenje, veseljenje bez smisla, nego praznujemo život koji nam je Hristos dao i na ovom mjestu poklanja bukti život, a ova sveta obitelj je jasan znak tome i simbol, koji pokazuje Hristovu pobjedu života nad smrću. To je smisao našeg današnjeg sabranja, ne da nastavljamo vrzino kolo zla i da ga umnožavamo, nego da duboko razumijemo šta je smisao ovog života i kako zadobiti blagodat Božju, kako učiniti sve da ovo mjesto koje se zove zemlja postane malo ljepše mjesto za život.

Pominjali su ovih dana, opominjući se Ave Justina Svetog Ćelijskog kako je govorio da nemamo pravo na ovom svijetu da budemo tužni i žalosni dok se u njemu služi Sveta liturgija, dok se Bog oprisutnjuje među nama. Dok je On s nama i u nama, dok smo mi s Njim, ići ćemo putem naših predaka, Pivskih mučenika, čekajući onaj dan da ugledamo svijetlo lice Hristovo, okruženog svim horovima anđelskim i nebeskim silama, kojima su se pridružili, već, između svih svetih, i današnji Pivski mučenici koje slavimo“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.

Nakon Svete liturgije, upriličen je kulturno-duhovni program, koji tradicionalno organizuju Eparhija budimljansko-nikšićka i plužinski Centar za kulturu, i trpeza ljubavi.

Osveštani su slavski prinosi i prelomljen slavski kolač. Domaćin ovogodišnje slave, zajedno sa Crkvenim odborom, bio je Nenad Ćalasan.

Sabranju su prisustvovali predsjednici Opštine i SO Nikšić Marko Kovačević i Nemanja Vuković, predsjednik Opštine Plužine Slobodan Delić sa saradnicima, i ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka