Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit  crnogorsko – primorski g. Joanikije služio je, u nedjelju praštanja, večernju službu u Cetinjskom manastiru.

Visokopreosvećeni vladika u svojoj besjedi poučavao je vjerne o značaju posta kao dublje čovjekove potrebe istakavši da je Veliki Časni post obrazac svakoga posta u Crkvi.

„Prije svega, u toku posta obuzdavamo tjelesne strasti – oslobađamo svoje tijelo koje je zadebljalo u neumjerenosti i otežalo i raslabilo se, ali u toku posta ono se svega toga oslobodi, ali gledajmo da postimo po našoj mjeri. Oni ljudi koji su zdravi tjelesno i psihički mogu strože da poste, ali nije stvar toliko u strogosti, nego da se posti sa blagoslovom. Treba da imamo i svoga duhovnika i u koliko imamo nekih nedoumica i da dobijemo blagoslov od duhovnika za stroži ili blaži post i da tako činimo da bi i u tom pogledu spriječili svajku svoju samovolju i da bismo i na takav način poštovali blagoslov Crkve“- naveo je Mitropolit.

Mitropolit Joanikije naglasio je da mi ne postimo samo tjelesni post niti samo oslobađamo tijelo, nego oslobađamo i misli i dušu, jer i duša zadeblja i izvitoperi se od strasti, slasti, zlobe i pakosti ukoliko se čovjek ne trudi da stiče duhovne vrijednosti.

„Tjelesni post treba da nam posluži kao stepenica do ushođenja duhovnoga posta. Da bismo se uspeli na stepenicu duhovnoga posta neophodno je da savladamo i tjelesni post i da nam on ne bude problem. Čovjeku ne treba mnogo za održavanje njegove fizičke snage i sposobnosti da može da funkcioniše, nego navike jela i pića su neke duševne strasti i duševne potrebe. Čovjek se odrodio i otuđio od duhovnog života, pa se zbog nediscipline mnogo urušio i kako se oslobađamo kroz post i jednoga i drugoga tako dolazimo i do smisla posta uopšte. Međutim, u toku ovoga posta mi se posebno spremamo i ovaj post ima poseban pečat. Mi se spremamo da se poklonimo stradanjima Hristovim, da zajedno sa Hristom Gospodom uziđemo do Jerusalima, do Golgote Njegove, do Njegovoga krsta – da se sa Hristom razapnemo, da razapnemo svoje strasti i svoje zle želje i namjere i pomisli i zlopamćenja i pakosti i sve ono što čovjeka unižava i što ga srozava duhovno“- besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije-

Visokopreosvećeni vladika naveo je da su tjelesne i duševne strasti naraslina koja ugrožava i dušu i tijelo i da nije slučajno što je ovaj post toliko dug, jer nije lako strasti odstraniti od naše prirode, „jer treba malo duži podvig da se sve to spere i da zablista bogolikost naše duše“.

Mitropolit je istakao da ćemo imati veliku korist ako se potrudimo oko posta časno i čestito kako nas Crkva uči, jer ćemo se tako osloboditi svega neprirodnog, nenormalnog i krenuti istinskim Božijim putem.

„Taj podvig je predviđen da ga savladamo za 40 dana i ovaj post se zove Velika četrdesetnica. Ali, post ne traje samo 40 dana nego punih 7 nedjelja. Ta posljednja nedjelja Časnog posta, velika nedjelja, ona se prosto izdvaja iz ovih 40 dana i ona predstavlja završnicu tj. zlatnu krunu Časnoga posta koju možemo staviti sebi na glavu samo ako smo se potrudili za ovih 40 dana da se dobro pripremimo, da uđemo u nedjelju velikih djela Božijih – djela spasenja roda ljudskog gdje je Gospod Isus Hristos izvršilac – da se s Njime sjedinimo, da se poklonimo Njegovome časnome krstu i Njegovoj smrti, da vidimo stradanja Njegova, da ih ispišemo na svojoj duši i na svom srcu da bismo, sa Hristom se razapevši, poklonivši se Njegovome grobu živonosnome, dočekali svijetlo vaskrsenje Njegovo i zaista doživjeli pobjedu nad smrću, da bismo dostigli tu slobodu i postali pričasnici Njegove vječne slave;  da bismo se sa Hristom sjedinili i u Njegovome stradanju i u smrti Njegovoj, a posebno da bismo vaskrsli sa Njime iz svih naših grobova, grijehova, padova, da bismo pobjedivši svoje strasti makar djelimično, koliko je to nama ljudima moguće, doživjeli blaženstvo koje Gospod Isus Hristos daje kroz radost i svjetlost Njegovoga vaskrsenja i života“- zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije rekavši da je temelj posta pokajanje i praštanje i da od nas samih treba da počne ta popravka cijele vaseljene, tako što ćemo prije svega shvatiti da smo grešni jedni prema drugima i tražiti oproštaj  i tako pokazati da smo spremni da se odreknemo svega što ne valja i izgradimo mir i sa svojom savješću i sa bližnjima i sa Bogom, te da je to „nepokolebivi temelj na kome možemo da zidamo građevinu našeg spasenja.“

Lana Ostojić