„Igrom sudbine rođen sam u Metohiji 1939. godine, iz koje su me izgnali Arnauti, osokoljeni fašistima 1941. godine, pa sam na očevoj ruci od dvije godine izbjegao uz Rugovsku klisuru, zaštićen od arnautskih koljača njemačkim oružjem sve do vrha Čakora, u Donju i Gornju Moraču, donebesje mog djetinjstva… U Metohiju su mi 1946. godine zabranili povratak komunistički usrećitelji srpskog roda. U Metohiji je i danas sva moja očevina, iskon moja, velmoško i sebarsko moje postojanstvo. Dva puta sam bježao iz Metohije: prvi put u pretku vojvodi Bogiću, koji ispred turskog koca i konopca izbježe uz režanje arnautskih očnjaka preko Hotskog Huma i Vranja u Donju Moraču 1467. godine…”,  riječi su Momira Vojvodića, koji se upokojio  10. marta 2014, a rođen 18. februara 1939.

IZBJEGLIČKI SONET

Hiljadu devetsto četrdeset prve

Bježao sam, plačljiv, na očevoj ruci

Sa spaljenog praga, željan hljebne mrve;

Urlale su vode i bijeli vuci

Na trome buljuke izbjeglica tužnih;

Uz rugovske gore stud aprilske kiše

Čitala je s lica stravljenih i ružnih:

Da se neće svome domu nikad više

Vratiti i kućne zapaliti vatre,

Ni pošto pepeo razbratništva mine,

Ni onda kad vjetar stope mržnje zatre;

Iz šume koju mi još čuvaju braća,

Čim dvokljuna munja s Prokletija sine,

Očeva sjena me rodnom pragu vraća.

Pjesnik Momir Vojvodić rođen je u Ponoševcu kod Đakovice, u Metohiji. Završio je studije književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prve stihove objavio je kao gimnalizajac, zatim je pisao u studenskoj štampi. Radio je kao profesor. U svim poznatim literalnim časopisima i listovima je objavljivao svoju poeziju. Objavio je mnogo knjiga poezije, prikaza i eseja, kao i polemika u listovima i časopisima na jugoslovenskom kulturnom prostoru. Poznati su njegovi prevodi Puškina, Ljermontova, Bloka, Cvetaveje, Pasternaka, Ahmatove, Mandeljstama, Jesenjina, Zabolockog, i mnogih drugih ruskih pesnika. Član je Matice Srpske — Novi Sad. Imenovan je za senatora Republike Srpske.

Pesnik Momir Vojvodić je rođeni Metohijac, a sudbinom Moračanin: „Metohija – rodno mi je mjesto, A Morača – mog jezika presto“. Moraču često opjevava u svojim stihovima i kaže: „Morača — Gornja i Donja — jeste moj i zemljostan i nebostan, zavičaj, moje osnovište, temeljište, poigrište, poletište, doletište, kolijevka moje svijesti i moje vječivalo, moja liturgija ovog kao i onog svijeta. Morača, ime rijeke modre od hladnoće, po kojoj se i zove skoro svo njeno proticalište, od izvora pod planinama Lolom i Javorjem, pa sve do uvirišta u nju rovačkih rječica, Mrtvice i njenih druga, do Međuriječja, niže manastira Morača, vozdignutog 1252. Godine… Lavra Morača je duhovna lampada koja svijetli jače od svih sijalica izuzev sunca. Gornja Morača je bujno vrelo istočnohercegovačkog narodnog govora srpskog jezika. Sa ponosom ističem da sa moračkog jezičkog vrela u mom živišnom dobu poje sveti srpski jezik ozareni serpski pjesnici i pisci… A u Morači je uvijek bilo više vjere nego hljeba. Morača je srpski zbjeg, utek srpskog roda slobodnoga od bičeva svih ćesara, sultana i duždeva.“

Desno, dva veka, kad prođeš Kolašin,

Kuda Bog i prosjak nebom korača,

Srešće te moja timorna Morača,

Gde i za mene ima zemlje aršin

Da može jezik da govori — srpski jezik bi rekao da mu je čast što na njemu piše i stvara Momir Vojvodić, riječi su sveštenika Predraga Šćepanovića.

Momir je do sada izdao preko 50 knjiga pesama, neke od njeih su zbirke Svetigora, Miris mrtvih trava, Starostavnik, Groboslovi, Grad nad oblakom, Glas vučje gore, Azbučna molitva i mnoge mnoge druge.

On je bio zabranjeni i progonjeni pjesnik u bivšoj Jugoslaviji. Njegova poezija i njegove misli smetale su vlastodršcima, tako da nije mogao 18 godina izdavati i štampati pjesme. Pjesnik je sve to stojećki izdržao i ostao svoj, patriota i častan čovjek.

„U mojoj poeziji ja se neprestano pitam o smislu samog bivstvovanja, o vrijednostima dobrog, istine, duše, o prirodi… Ja sam pjesnik koji voli tajne, ljepotu, tradiciju, posebno srpsku i hrišćansku. Pjesnik sam od nemira i misli, od sjećanja, od života, od kajanja i ljubavi. Tu se nalaze moja osjećanja i doživljaji svjeta. Sve o čemu pišem, sve sam to osjetio, doživio i promislio, i sve se to u meni iskristalisalo. Moj stil je rezultat dugogodišnjeg savjesnog i upornog rada. Ja vjerujem u Boga i u srpstvo i sluga sam srpskog jezika.“

Pesnik pesmu dobija od Boga

Čarovite poezije nema

Bez dubokih i velikih tema,

Nadahnuća, forme, ritma reči

Pesme teku iz srca kad ječi.

Jeku srca izvija misao.

Pisao sam kako sam disao.

Osjećanja moćna do opela

Pesnikovog, pesma je otela

Zaboravu, koji svakog čeka,

Pamćenja su, munjo, kratkog veka!

Čela kraće no kamenje pamte,

Brže pamte misli koje plamte.

Duša čuva od krvi rubine.

Sveštene su pesmine dubine.

U kam klešem zavet srca moga:

Pesnik pesmu dobija od Boga.

Upozorio je Momir Vojvodić da pjesnik ne smije da izda svoj jezik. „U Crnoj Gori sve čine da ne važi biblijska tajna: Na početku beše reč. Ako ta tajna ne važi za sve ljude, važi za pjesnike. Pjesnik je sluga jezika, jer jezik stvara pjesnika više nego on jezik. Pjesniku može sve da se oprosti, samo ne jedno — izdaja jezika. Kad pjesnik izda jezik, izdao je poeziju. Srpski jezik spada među svete jezike. Bog je stvorio riječ — jezik, a jezici su stvorili narod. Srpski jezik je stvorio srpski narod. Čelnik srpskog jezika i i srpske poezije je Sveti Sava. Srpska književnost ima sreću da počne sa najvećim — Svetim Savom. Bezgrešna djeca Svetog Save su najveći srpski pjesnici Domentijan, Teodosije, Jefimija, Stefan Lazarević, Sima Sarajlija, Njegoš, Dučić, Rakić, Stevan Raičković…“ Dok je srpskog jezika i pamtiće se Momirovi stihovi, prikazi, eseji, polemički tekstovi, britke riječi, njegovi govori i groboslovi.

Priredila: Marija Živković