Svetom liturgijom u Crkvi Svetog Nikole, a zatim i litijom uz nošenje svetih ikona, danas je u Kotoru  proslavljena Nedjelja pravoslavlja.

Besjedu je proiznio arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, podsjetivši na period vaspostavljanja poštovanja ikona 843. godine, za vrijeme carice Teodore, a poslije njihovog dugog gonjenja u 8. i 9. vijeku, zbog čega se ova nedjelja zove i Nedjeljom prave vjere.

„Vjerovanje u Spasitelja Hrista, da je On Sin Božji, mi danas ispovijedamo na još jedan način, kroz poštovanje svetih ikona. Današnja nedjelja naziva se Ned‌jelja pravoslavlja zato što se sjećamo događaja iz istorije hrišćanstva kada je Crkva pobijedila jednu ozbiljnu jeres koja je potresala njeno tijelo skoro dva vijeka.

Sjećamo se događaja kada je 834. godine carica Teodora stavila tačku na tu priču, koja je dugo trajala. Mnoge žrtve su podnijete zato što su postojali ljudi koji su smatrali da ne treba poštovati ikone i da je to bogohuljenje a, budući da su i carevi podržali takvo učenje, Crkva je pretrpjela velike žrtve. Mnogi su stradali, mnoge ikone su uništene, mnoge mošti su nažalost takođe uništene, budući da je odonos prema moštima bio isti kao prema ikonama. Mnogi su i živote položili braneći ikone i braneći pravoslavno učenje.

Otkuda tolika žrtva i tolika borba oko tog učenja o ikonama? Zar nije bilo većih dogmata i zar nisu ikone samo ukrasi crkve, zašto se zbog toga dizala buka?

“Ikone zaista jesu divan ukras crkava, ali daleko od toga da su samo ukras“. Ikona je izraz vjere i dubokog doživljaja Crkve. Ikona je izraz apostolskog i svetootačkog predanja od početka same Crkve. Kako kažu sveti oci “ ikona se sazdaje u molitvi i zbog molitve”, nastavio je o. Nemanja, rekavši i da oni pravi ikonopisci, koji slikaju ikonu, mole se Bogu dok to rade i slikaju da se mi pred njom molimo.

„Tokđe, ikone još nazivaju i Jevanđelje za nepismene, slikovito rečeno jer kad gledamo ikone, posebno ikone praznika, mi kroz njih možemo, čak i ne čitajući, da saznamo neke važne događaje, velike praznike. U ikonostasu su predstavljeni praznici na kojim je Gospod Isus Hristos. Samo gledajući te ikone mi možemo da shvatimo što se dogodilo. Ikone dakle predstavljaju izraz Crkve, a teologija ikone je sažetak svih ostalih dogmata koje je Crkva iznjedrila tokom vjekova“, rekao je o. Nemanja.

Kako je naznačio, pobjeda nad jeresi u 9. vijeku, ono je što zovemo pobjedom pravoslavlja, jer to nije pobjeda samo nad jednom jeresi, budući da je bilo i ozbiljnijih, kao što su trijadološke, hristološke...U vjerovanju o ikonama sakupljeno je kompletno bogoslovlje.

„Poštovanjem ikona, ispovijedamo sve ostale dogmate. Kroz ikone proslavljamo i Boga jednoga u tri lica, ispovijedamo hristologiju, ispovijedamo učenje o spasenju svijeta, spasenju nas ljudi da je Bog došao, ne čisto da bi došao, nego da bi nas spasio. A to učenje je iskristalisano upravo u odgovorima na pogrešne izraze onih koji pogrešno učili - jeretika. Tako su nastali i drugi dogmati“, kazao je o. Nemanja, podsjetivši da Crkva nije imala potrebu da ih precizno izražava sve dok neko nije pogrešno učio.

Tako je i Crkva kroz prigovore ikonoboraca, dodao je, jasno izrazlila našu vjeru, zašto je poštujemo i što je naša Crkva.    

Ikonoborci su učili da je ikonopoštovanje, ustvari, idolopoklonstvo i da se krši druga Božije zapovjest „ne pravi sebi idola niti kakvog lika“.

„Crkva je objasnila da se mi ne klanjamo nikakvim predmetima, što bi zaista bilo idolopoklonstvo. Crkva kaže da poštujući ikonu mi poštujemo Boga, odnosno svetitelja. Klanjajući se liku koji je izražen mi to poštovanje prenosimo na onu ličnost koja je na toj ikoni naslikana. Kada pred ikonom uznosimo molitve one idu ka ličnosti svetitelja odnosno samoga Boga, koji nam daje iscjeljenje. Oni koji su napadali ikone govorili su da je u Starom zavjeti postojala zabrana slikanja Boga zato što Ga niko nikada nije vidio. Logično, zaista, ako Boga niko nikada nije vidio, ne možete ga slikati. Međutim, kako kaže Sveti Jovan Damaskin, sama zabrana slikanja Boga koga niko nikad nije vidio je automatski i dozvola slikanja Boga onda kada je Boga neko vidio. Kada smo vidjeli Boga? Ovaploćenje jeste momenat koji je presudan u teologiji ikone. Jer Bog, taj nevidljivi Bog, koji je stvorio svijet, koji je iznad sve tvari, On postaje tvar i On postaje vidljiv nama ljudima. Javlja se kao čovjek i svi Ga vidimo i kada je On vidljiv onda može i da bude slikan. Upravo Ga slikamo onakvog kakav je viđen, kao čovjeka. Ali ako Ga slikamo kao čovjeka ne mislimo da je bio samo čovjek nego ličnost Hrista u kome su objedinjene dvije prirode, božanska i čovječanska“, rekao je o. Nemanja.

Takođe, ikonoborci su smatrali da tvar, sve što je stvoreno, ne može da izrazi nestvorenoga Boga.

„Sveti oci odgovaraju, ako je taj nestvoreni Bog, svemogući Bog, smatrao za dostojno da se „obuče“ u tvar, postane čovjek, da bude pravi pravcati čovjek sa pravim tijelom, ako je On smatrao za dostojno da to bude , onde i mi možemo punim ustima da proslavljamo Onoga, Koji se obukao u tvar i koji nas je kroz tu tvar spasio. Kako kaže Sv. Jovan Damaskin „Ne klanjam se veštastvu nego Tvorcu veštastva, Koji se obukao  u to veštastvo i kroz to veštastvo nas ljude spasio “. Dakle, klanja se Onome koji je proslavio materiju i kroz nju nas ljude spasio. Na kraju krajeva, mi vjerujemo da je sve što je Bog stvorio za spasenje. Ništa nije za propast. Pogrešno neki uče da je samo duša važna a da je tijelo i sve materijalno, propadljivo. To nije pravoslavno učenje jer mi znamo da sve što postoji da je Bog stvorio i da je sve dobro (Sveto pismo: „I vid‌je Bog da je dobro i da je sve dobro“). Dakle i materija je dobra jer je Bog stvorio. I materija je za spasenje. Kada neko umre, što radimo sa tijelom? Sahranimo, sohranimo, što na crkvenoslovenskom znači sačuvati. Čuvamo tijelo za opšte vaskrsenje“, kazao je o. Nemanja, zaključivši da, poštujući ikone poštujemo sve dogmate Crkve i, kao što su oni 834. kada je carica Teodora proglasila pobjedu pravoslavlja, kličemo: „Ovo je vjera apostola, ovo je vjera otaca, ovo je vjera pravoslavna, ova vjera utvrdi Vaseljenu, amin“.