Na današnjoj Svetoj liturgiji u Crkvi Sv. Luke u kotorskom Starom gradu, na praznik Svetog Kirila Jerusalimskog (Nedjelja druga posta – Pačista), čitano je Jevanđelje po Marku, začalo 7 (2,1-12):
 “I uđe opet u Kapernaum posle nekoliko dana; i ču se da je u kući. 2. I odmah se skupiše mnogi tako da ne mogahu ni pred vratima da se smeste; I kazivaše im reč. 3. I dođoše k njemu sa uzetim, koga nošahu četvorica. 4. I ne mogući približiti se k njemu od naroda, otkriše krov od kuće gde on beše, i prokopavši spustiše odar na kome uzeti ležaše. 5. A Isus videvši veru njihovu, reče uzetome: „Sinko, opraštaju ti se gresi tvoji!” 6. A onde seđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: 7. „Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grehe osim jednoga Boga?” 8. I odmah razumevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: „Što tako pomišljate u srcima svojim? 9. Šta je lakše? Reći uzetome: `Opraštaju ti se gresi`; ili reći: `Ustani i uzmi odar svoj, i hodi?` 10. No da znate da vlast ima Sin Čovečiji na zemlji opraštati grehe”. Reče uzetome: 11. „Tebi govorim: `Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome.`” 12. I usta odmah, i uzevši odar izađe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: „Nikada tako što ne videsmo.”

Vjernom narodu obratio se protonamjesnik Branislav Đuragić iz Novog Sada, naznačivši da Hristos,  gledajući naša srca, želi upravo da vidi da smo vjerujući, da vjerujemo Njemu, Koji može učiniti da nam  se oproste grijesi, što je i najvažnije što možemo dobiti dolaskom u crkvu.

„ Današnje Sveto jevanđelje pred naše duhovne oči stavlja jednu zaista divnu i potresnu sliku. Vidimo Hrista koji tek počinje svoju besjedu, svoju propovijed jevrejskome narodu. Vidimo silan narod koji hrli ka Njemu.

Ovdje u ovoj situaciji je bila jedna kuća. Toliko se napunila naroda, koji je bio žedan te riječi Božije, da nisu mogli prosto da svi stanu nego su stajali ispred. Pritom, četiri čovjeka, četiri prijatelja, dolaze da donesu svog prijatelja, čovjeka koji je bio bolestan, koji je ležao na postelji, koji je bio nepomičan.

Očigledno da je ta bolest bila tako strašna da se on godinama mučio. Jevanđelist Marko nam ne donosi detaljnije podatke o njemu, kao što imamo kod Mateja, koji je isto spominjao ovaj događaj.

Upravo njih četvorica , vidjeći da je toliki narod, da ne mogu da prođu, učinili su toliki trud da su čak i krov kuće, u kojoj se Hristos nalazio, raskopali. Pritom govorimo o Palestini gdje su kuće bile takve građe da je krov mogao da se razgrne.

Pred Hristom, Koji se obraćao narodu, odjednom počinju da padaju trune sa tog krova, da Ga prekidaju u onome što je bila Njegova misija, ali On, kao što vidimo ovdje u Jevanđelju, uopšte ne reaguje na to, ne pravi od toga nikakvu scenu. Naprotiv, On vidi i osjeća želju i vjeru ove četvorice, koji su donijeli svoga prijatelja koji je na postelji.

Oni ga spuštaju jer nisu mogli da prođu nikako i bukvalno ga stavljau pred Hrista. I, kako kaže ovdje Jevanđelist Marko, Hristos vidjevši vjeru njihovu, obraća se ovom oduzetom. To je vrlo važna stvar. Obraća se prvo duši ovoga čovjeka i govori mu: „čedo opraštaju ti se grijesi tvoji“.

Ljudi koji su stajali oko Hrista, među njima je bio običan narod, ali bili su i književnici, učeni ljudi toga doba, dobri poznavaoci Zakona Mojsijevog, itekako su znali da takvu vlast niko na svijetu nema do sam Bog i zato gunđaju i govore u sebi „ko je ovaj, što ovaj izmišlja, stavlja sebe iznad Boga i odjedanput oprašta nekome grijehe. To samo Bog može da čini“.

Ali, pred njima jeste Bog, Bogočovjek Hristos i čita ih kao prve knjige i zato ovdje Jevanđelist i spominje taj detalj da upravo znajući Hristos duhom što su u srcima svojim pomišljali, otkriva njihove pomisli, obraća im se otvoreno: „zašto tako pomišljate u srcima svojim, jer sudite o meni ne znajući ko sam ja i šta sam ja?“.

Ali, ova četvorica donose čovjeka sa iskrenom vjerom jer su čuli da postoji neki veliki prorok, veliki iscjelitelj i ne znajući da li će taj njihov prijatelj biti iscijeljen, oni su učinili veliki trud. Zamislite sada nekog u ono vrijeme da ga četiri prijatelja nose na nosilima, a pri tom da njegova bolest nije bila samo da je on ležao, već je vjerovatno bio i u bolovima.

I pristaje on možda i na javnu sramotu. Oni će ga donijeti i što ako ga On ne iscijeli? Kakav će biti njihov trud i šta su oni uradili noseći ga po toj žezi koja je sigurno bila velika u to vrijeme. Uglavnom, oni ulažu veliki trud da bi donijeli svog prijatelja pred Hrista.

Hristos, kao što kaže Jevanđelist Marko, „vidje vjeru njihovu“. Koliko je ustvari važna ta vjera i danas, koliko je ustvari važna vjera nas koji smo u Crkvi, koji sebe nazivamo hrišćanima, koji vjerujemo i da svojom vjerom druge pobudimo? Da svojim vjerom pomognemo nekog ko je možda duhovno svezan.

Ovdje, u ovoj priči, ovaj čovjek je i tjelesno bio svezan i zato prvo obraćanje Hristvo njemu jeste da se razriješi od duhovnih sveza, sveza grijeha, jer On kao Sin Božji itekako ima tu vlast. Druga stvar, koja se onda sama po sebi razriješila, jeste tjelesno stradanje ovoga čovjeka, koji je onda zdrav ustao pred svima.

Zato Hristos , gledajući srca naša, želi upravo da vidi to. Želi da vidi da smo vjerujući. Želi da vidi da vjerujemo Njemu, da vjerujemo da On može učiniti to, a to je da nam oprosti grijehe. I to je najvažanija stvar koju treba da dobijemo kada dođemo u hram Božji. Upravo to je teret koji možda i ne osjećamo i često se dešava da kada dođemo na ispovjest i počinjemo s time da nemamo neki veliki grijeh – „nisam ubio, nisam ukrao“… Prosto nešto tako sitno, svakodnevno. Ali, kao što kažu sveti oci, kada se nakupi taj džak malih kamenčića, on postane ogroman težak, vuče nas, sputava i ne možemo da se krećemo.

Jedino u Crkvi, jedino Sin Božji, jedino blagoslovnom sveštenika dobijemo otpust tog velikog grijeha, tih velikih grijehova naših, koji možda djeluju da su mali, jer nekoga ogovaramo- „ništa ja tu loše ne mislim,  jer prosto samo želim da kažem svoje mišljenje“... I to je to , tu najčešće padamo svi i zaista smo u stanju da uvijek uperimo prst u drugog i kažemo „znam ja njega“. Ali, ko koga može znati bolje nego Bog, ko nas može znati bolje nego Bog?

Zato nemamo pravo i ne smijemo nikada sebi dopustiti, kao ovi književnici, da sjednemo na tu stolicu koja je jedino predodređena Sinu Božijem. Samo On može da sjedne ne nju i samo On smije da sudi. Niko od nas , apsolutno niko nema vlast da sudi drugome čovjeku i zato ovo Jevanđelje zaista jeste Jevanđelje o vjeri, da vjerujemo da Hristos oprašta grijehe i da oprašta grijehe svakome, a da naša vjera , kao vjera ove četvorice ljudi može da učini da neko ustane u svakom smislu. I tjelesnom i duhovnom.

Neka bi nam Gospod dao da ovo duhovno hodočašće koje imamo u toku Velikoga posta , izdržimo do kraja, da nam da da svoje grijehe ne nosimo tako kao što su nosili ovi književnici, nego da ih otvoreno ispovijedamo pred sveštenikom svojim , tražeći blagoslov i oproštaj i da upravo molitve svih svetih i današnjeg velikog zaštitnika Grigorija Palame i nama budu molitve koje će nas uznositi i nositi do praznika Vaskrsenja Hristovog, da bismo zaista mogli da se poklonimo tom divnom Sinu čovečjem, Sinu Božijem, Koji oprašta svima i sve ako iskreno volimo i praštamo jedni drugima. Neka nam Bog da snage da slavimo Ime iznad svakog imena, Oca i Sina i Svetoga Duha, amin“.

Foto  - Andrea Ševaljević