Glad i žeđ za pravdom mogu se utoliti samo na jednom mjestu, u Carstvu Božijem, kazao je  protojerej Igor Balaban, arhijerejski namjesnik zetski.

U Riznici SPC Kotor, u okviru ciklusa predavanja tokom Velikog posta u organizaciji Srpske pravoslavne crkvene opštine Kotor, o. Igor je juče održao predavanje pod nazivom „Blaženi gladni i žedni pravde“.

Podsjeća na početku na riječi Gospoda koje je izgovorio na Gori.

“Najprije Gospod govori da su mnogi blaženi pa nabraja: blaženi su milostivi, siromašni duhom, mirotvorci, prognani pravde radi, a blaženi su i gladni i žedni pravde”. Dakle, blaženi u ovom smislu jevanđeljskom, u kojem Gospod govori, oni su koji su blagosloveni.
Takvi, ne samo da su blagosloveni takvim svojim nastrojenjem i da je blagosloveno takvo njihovo nastrojenje, već je takvo njihovo nastrojenje, ono koje ih uvodi u Carstvo i koje Gospod i prihvata i prepoznaje kao svoje sinove i kćeri. Dakle, to je blaženstvo u jevanđeljskom smislu. Blaženstvo znači da je on, ona, da su postali stanovnik Carstva nebeskoga onime što su činili i onime što su djelali. Dakle, blaženi, gladni i žedni pravde. Zašto su blaženi, odnosno šta su važni?

Zašto Gospod baš ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima u Jevanđelju, pominje glad, žeđ i pravdu? Osim što se smatralo da je interesantno da čujemo o ovome blaženstvu i o pravdi, pravdi za kojom svi vapijemo u svakom trenutku našeg života, vapi čitav svijet i čitava društva, nekada čitave klase, danas neki drugi djelovi društva vapiju za tom pravdom. Osim, što je dobro da čujemo, dobro je i da u ove dane posta govorimo o gladi i o žeđi. Zašto uopšte i kakve veze ima ta glad i žeđ pravde i ova naša plotska tjelesna glad i žeđi? Da li postoji neka korelacija među njima? Ili baš nemaju nikakve veze? Naravno, Gospod ne koristi slučajno izraze glad i žeđ. Glad je odlika paloga čovjeka”, kaže o. Igor.

Glad naša tjelesna, ističe, ne može nikada da se zasiti.

“Zapravo, to zasićenje vrlo kratko traje. Svega nekoliko sati. Ili, ako neko nije mnogo ješan može trajati po neki dan. Ali ne više od toga. Glad naša tjelesna, a osobito žeđ, zahtijeva neprestano i stalno utoljavanje, neprestano i stalno zasićavanje i ispunjavanje tijela onim što može da zasiti tu glad. Dakle, odlika paloga čoveka. Sjetite se da je Adamu i Evi, kako nam biblijski izveštaj kaže, bilo dozvoljeno da jedu od svakoga drveta u rajskom vrtu osim od jednoga. Onda kažemo da je post, dakle glad,  prevazilaženje gladi, borba sa glađu, post, da je jedna od prvih zapovjesti Gospodnjih. Gospod, posadi, stvori ljude, stvori čovjeka i jedna od prvih stvari koje mu kaže, jedna od prvih zapovijesti koje mu daje je da posti da se uzdražava od određene hrane. Tamo se ta hrana naziva Drvo poznanja, dobra i zla”, kaže o. Igor.

Podsjeća i da čovjek već tada krši zapovjest Božju, ne sluša Ga, ne ide za Njegovom riječi, već za svojom pohotom.

“Činili su to naši praroditelji. Otišli su za svojom pameću, a ne za Božijom, dobronamjernom, roditeljskom riječi. Prekršenje te zapovijesti, takvo naše pogrešno nastrojenje, proizvelo je ono što se u Jevanđelju naziva pohotom ploti, pohotom očiju i gordošću življenja. Tako nam se u Jevanđelju govori o našoj prirodi. Koja je zbilja porobljena ovim pohotama i ovom gordošću.

Sve što vidimo, želimo da posedujemo. Sve što je oko nas, nad svime što je oko nas, želimo da se uzdignemo, želimo da budemo prvi, želimo da imamo više od svih. Želimo najbolju hranu, da imamo najbolju kuću, još bolje auto nego što imamo i to je borba, svakodnevna borba svakoga od nas da se s time borimo. Naravno, racionalni smo mi dovoljno da znamo da ne možemo u datim okolnostima da postignem sve što nam treba, ali to nam ne smeta da unutar sebe gajimo osjećaj da je nešto nepravedno. Da je ovaj svijet nepravedan prema nama. Da naš život treba i mora da bude bolji i da i sami Bog, ako se dovoljno naljutimo, proglasimo i Njega nepravednim jer drugima daje, a meni ne daje. Sjećate se one priče o onim poslenicima koji su došli, neki u ranu zoru, a neki u jedanaesti čas”, kaže. o Igor.

Naš pojam pravde je, dodaje, “dosta klizav u najmanju ruku”.

“Pojam pravde Božje je mnogo sveobuhvatni. Kada Gospod sami govori o pravdi ne podrazumijeva uvijek ono što mi mislimo o njoj. Pravda i milostinja i neuznošenje nad drugima sastavni su dio posta, a time su i sastavni dio muke ovih koji su gladni i žedni pravde, kako Gospod kaže, a to smo svi mi - neki od nas, koji hoćemo da budemo blaženi, ili se makar trudimo, ili makar mislimo da smo na tom putu, zbilja pokušavamo da dostignemo tu pravu. Zatim, u našim društvima, u našem okruženju, u našoj porodici, trudimo se na tome. Ne možemo mi učiniti da ovaj svijet postane Carstvo božije, ali možemo da pokušamo da ne postane sam jad i pakao. Ako se trudimo na tome, ako smo zbilja žedni i gladni toga da se pravda zacari u svijetu, Bog nam obećava da ćemo biti blaženi i još nam kaže da ćemo se zasititi.

Čak i kada je ova pravednost, koju obično mi podrazumijevamo, da svi imaju jednako, ili makar približno jednako, ili da makar svako ima prema zaslugama, ako ništa drugo, pa ova pravda koju takođe zamišljamo da je veoma važna, a jeste, da ne bi čovjek čovjeku vuk postao, pa pravda da sudija sudi po pravdi i da sudi, ne pod pristrasnošću,  ne zbog neke svoje nepostojanosti, nego da sudi onako kako treba da se sudi, da svakome da kako je po zakonu, pa onda pravda onih koji raspod‌jeljuju opšta dobra, vlada , ministri,  pa smatramo da i tu treba da bude pravde, da oni znaju kako se raspodeljuje. Sve je to dobro i korisno i pohvalno je da se neprestano borimo za takvu vrstu pravde, da je neprestano tražimo u svijetu. To je na kraju krajeva prirodno. Želimo takvu pravdu”, kaže o. Igor.

Žudnja za pravdom na zemlji je nezasita.

“Ili bolje reći nedostižna je. Ne možemo je dostići. Mijenjale su civilizacije i civilizacije. Bile su i ovakve i onakve. Neki su pokušali nasiljem, diktaturom, da ostvare neke ideale, ili idealno neko društvo, kako su ga oni zamišljali. Neki su pokušavali, kao što to danas većina zemalja pokušava, da kroz veće učešće građana, kroz narodnu neku volju dostigne ideale te pravde. Ali znamo, to vidimo svakodnevno na svakom mjestu u svakoj instituciji, da se to ne dešava. Čitavo ljudsko iskustvo govori o tome da je konačna i apsolutna i idealna pravda ovdje među nama nedostižna. Ako je tako, kako onda i šta Gospod očekuje nas? Što da radimo. Da li On očekuje da mi uzaludno budemo gladni i žedni pravde za koju znamo da se neće nikada ostvariti? Da li je zaludna ta naša čitava glad i žeđ i kako ćemo se onda nasititi? Šta će se desiti? Naravno, Gospod sami zna i uči nas i zna da ne možemo mi da se nasitimo ni ovozemaljske hrane, a ne možemo ni da se nasitimo nažalost, a to su već strasti ozbiljne, ni srebra, ni bogatstva ni moći, ni gordosti naše. Toga se nikada ne možemo naisititi. Ali nam Gospod obećava, ako se budeš trudio da tvoje energije, tvoje biće, tvoja duša ne teži bogatstvu, moći, pohlepi svake vrste, strastima ovozemaljskim, ako to budeš činio i ako budeš patio, jer glad i žeđ su patnja svojevrsna, ako budeš patio za pravdom,  Ja ti kažem da si blažen i da ćeš se nasititi”, kaže o. Balaban.

Рravda u kontekstu Božjem

“Pravda koju Gospod mnogo pominje, uzvišenija je od  pravde koju mogu da nam donesu nekakve značajne i važne institucije koje smo mi ovdje stvorili za sebe, da bi uredili svoj život, da ne bi jedni drugima glave kidali bez reda i bez poretka. Pravda o kojoj Gospod govori nešto je mnogo više od toga. Pravda o kojoj Gospod govori je On, sami Bog. Kako to znamo?  Pa znamo zato što Gospod više puta o sebi govori kao o hljebu kojim ćemo se nasititi. Govori da je On sam hljeb nebeski. Govori da je On sam voda živa, koja našu žeđ utoljava, koja našu dušu ispunjava. To je sami On”, kaže o. Balaban.

Podsjeća i na Gospodnje riječi da pravdu nećemo dočekati.

“I kaže, blaženi, gladni i žedni pravde. Ne vi koji ste dočekali pravdu, blaženi vi bili. Nego blaženi, gladni i žedni pravde i još kaže, dodaje u sledećem ujedno poslednjem blaženstvu, blaženi izgnani pravde radi. Pa kaže blaženi ste kada vas progone i lažu, lažući na vas svakojake rđave riječi. Vi ste blaženi, takvi ste blaženi. Znači to nije lako i to nam je jasno. Život je komplikovan za onoga ko hoće da ide božjim putem. Mi ponekad izvrnemo našu perspektivu, nažalost, pa onda se molimo Gospodu. Izvrnemo sve naopačke i kažemo: “zato što ti se ja molim zato što ja postim dvaput”… Sjećate se one priče o cariniku i fariseju. Onaj farisej dođe pred Boga i kaže ja postim dva puta u sedmici ja dajem desetak od svega što steknem,  ja radim ovo, ja radim ono. I on očekuje kao u trgovini. On očekuje da mu se vrati za to. A onaj carinik samo se udara u prsa i govori Bože samo milostiv budi meni grešnome. Ako pristupimo takvom trgovačkom poslu, da kažemo ja sam Tebi prinio, šta hoćeš od mene Bože, dao sam ja Tebi post, evo ti Tvoj post, ja dajem tamo milostinju nekim ljudima, trudim se i na ovome i na onome. Ne pravim nikakve grijehe iz ovih zapovijesti koje si Mojsiju dao. Sve se trudim, a ti meni ne daš pravdu. Ne daš mi da je dostignem na ovome svijetu. Kakav si Ti to? Pa svakako nije trgovac, kao što ni roditelj ne može da trguje sa svojom djecom. Roditelj može da vaspitava djecu. Može da primjenjuje razne pedagoške mjere na svoju decu, a li ne može i neće više ili manje voljeti svoje dijete zato što je ono uradilo ovo ili ono. Može da ne priča sa njim, ali to nema veze jedno s drugim. Može Gospod da se rasrdi. Kaže u Svetom pismu “rasrdi se Gospod”.  Rasrdi se, ali ne kao gazda ili kao dželat, nego kao otac. Rasrdi se kao otac. Upravo da bi nam ukazao gdje treba pravdu da tražimo. Da je tražimo tamo gdje je jedino možemo dostići jer ćemo se nasititi. Tako se završavao ovo blaženstvo. Pravda i glad i žeđ za pravdom se utoljava samo na jednom mjestu, a to je u Božijem carstvu. Drugoga mjesta, gdje možemo da se zasitimo i da utolimo svoju žeđ, nema”, kazao je o. Igor.

Zaključuje da će zasićenje svih naših gladi, svih nepravdi koje smo doživjeli, svih nepravdi koje je svijet ikada doživio i svi naši preci i svi naši potomci što će doživjeti, sve te nepravde će Gospod da “ispegla”.

“I On je obećao da će to da učini. To ne znači da ne moramo da izobličavamo nepravdu ovoga svijeta. Imamo i mo pravo da izobličavamo nepravdu. To smo, sjećate se, prije neku godinu vrlo glasno činili i gledali su nas svi kako je izobličavamo i kako se borimo protiv nje zato što je ugrožavale sve nas zajedno kao zajednicu i kao Crkvu. Ali, to ne znači da smo se mi prepustili i da smo se ponadali da će to riješiti, kao što znamo da i nije, sve naše probleme. Bila je jednom ovdje jedna ideologija, koja je bar na riječima htjela da ostvari pravdu i jednakost, inspirisana isto takvom ideologijom u jednoj drugoj velikoj zemlji, ostavivši milione i milione, a ovdje desetine i stotine možda hiljada nasilno ubijenih, zato što se pravda ne može ostvarivati nasiljem. Nisu je dostigli, jer se nasiljem ne može ostvariti. Zato mi da hodimo u ovome životu gladni i žedni nebeske pravde, a trudeći se da se manje sitimo zemaljskim dobrima. Zemaljska dobra su za našu upotrebu i korisna i neophodna za život, ali ne smijemo da se na tome zadržimo, nego da uvijek poslušamo glas svoga srca i glas svoje duše. Srce i duša, kad čovjek sam sa sobom ostane, nepogrešivo će uvijek da kažu ti si za više stvoren”, kazao je o. Igor.     

Sljedećeg četvrtka gost u Riznici biće o. Makarije iz Manastira Savina.