U Crkvi Sv. Vasilija Ostroškog u Dobroti, danas na bogosluženju povodom Svete tajne jeleosvećenja, vjernom narodu obratio se protojerej Mijajlo Backović.

„Jedna stara indijanska mudrost kaže da u svakom čovjeku žive  dva vuka, jedan onaj zao i jedan dobar i da samo je pitanje naše slobodne volje koji će u nama i kada prevladati.

Taj dualizam u čovjeku, od onog prvorodnog grijeha  i pada Adama i Eve pa do dana današnjeg, taj dualizam ili znatiželja prolazi kroz sve vjekove i kroz svaki narod, ali i kroz svakoga od nas ponaosob.

Svaki od nas, ako zaista sebe preispituje, pokušavajući da dođe do onoga savršenstva, a to je samospoznaja, istinska samospoznaja svoga srca, svoje duše i sebe samoga kao u ogledalu pred Gospodom, vidjeće da ta dva vuka, koja žive u nama, se bore svakog dana iz trenutka u trenutak i da je razlika mala.

Post, kroz koji smo prošli i ušli u Veliku nedjelju pred Vaskrsenje Hristovo, upravo nas vodi ka tom samopreispitivanju i samospoznaji sebe, pokazujući nam kako da onoga vuka zlog u sebi sputamo.

Neće on nikad iz nas izaći i on će čekati svaki trenutak slabosti ili pada duhovnog imuniteta da u nama progovori on. On će se boriti, ali to je borba u nama svima braćo i sestre i draga djeco.

Današnji dan i njegova simbolika takođe pokazuje i dvije krajnosti. Danas se sjećamo one divne žene koja se pokajala, bludnice, koja je došla i suzama svojim i mirom pomazala noge Gospodnje, a onda kosom svojom obrisala, time pokazujući da je svjesna svoga pada, pronašla u sebi gledajući i preispitujući Gospoda, ljubav u sebi a kroz ljubav naravno i pokajanje, jer ljubav je jedini lijek kojim pobjeđujemo onoga zloga vuka u sebi.

S druge strane imamo Judu kojeg se takođe danas sjećamo, ne po  dobru. On je gledao svoga Gospoda, išao sa Njim, gledao kako vaskrsava, diže iz mrtvih, kako podiže bolesne, gledao sva Njegova čuda, stajao, dodirivao se tijela i krvi, dodirivao se živoga Boga. Sa Njim živio, hodao, jeo, tugovao, gladovao, radovao se, kroz Njega sve vidio i doživio sa Njim sve, za razliku od ove bludnice, koja sve to nije gledala, nego Ga je jednom vidjela i spoznala istinu koju je On probudio u njoj.

A Juda, druga krajnost. On je sve to vidio, živio, bio prisutan, a onda na današnji dan poljupcem izdao Sina Božjeg. Zapitamo li se mi ponekad braćo i sestre, vrlo često i ja i svi vi, da li mi koji dolazimo u hram, koji se pričešćujemo  tijelom i krvlju Hristovom, da li tim poljupcem i najljepšim dodirom sa Gospodom, ponekad mi koji Ga poljubimo i dodirujemo se s Njime, budemo s Njim, služimo liturgiju, ulazimo u oltar, da li ga mi ponekad kao Juda, zbog svog ličnog interesa, ili zbog straha ljudskoga, izdamo?

I to radimo i padamo, ali se i dižemo kao i ova žena bludnica. Dakle, taj dualizam padanja i uzdizanja u čovjeku u današnjem danu dobija svoju punoću i vidimo ženu koja se pokajala, a vidimo učenika Hristovoga koji je izdao.

Po običaju na kraju Jeleosvećenja braćo i sestre i drga djeco, kada se sjećajući se toga mira, kojim je pomazala noge Gospodnje ova žena i mi pomazujemo uljem koje osveštavamo čitajući sedam Jevanđelja, sedam molitvi divnih koje nas uvode i pokazju nam upravo ovo da se samopreispitujemo da bi došli do samoprepoznavanja i spoznaje lične srca svoga i duše svoje i svojih djela, jer nijedna bolest, fizička, ne dolazi ako tijelo nije raslabljeno i ako duhovno ne padne.

Teko onda dolazi i fizička bolest. Naše fizičke bolesti su povezane sa našim duhovnim stanjem. Zato se mi u Crkvi molimo kroz duhovno da Gospod da i fizičko ozdravljenje svima nama ali prije svega i najprije duhovno pokajanje, spoznaju srca svoga, da se ovih dana dobro preispitamo, izdajemo li poljupcem Sina Božijeg, ili smo bludnice koje će pomazati noge Njegove suzama, mirom i kosom svojom očistiti.

Otvorili smo i po onom starom, drevnom običaju  ovdje , kako nas je to i otac Momo učio, Jevanđelje na kraju nad glavama svih vas koji ste sagnuli svoje glave, a otac Nemanja je pročitao molitvu u kojoj se kaže da to Jevanđelje koje njegovi saslužitelji drže nad glavama  vas vjernih, koji ste došli da se pokajete po njemu i preko njega dobijate blagoslov i put koje vam pokazuje.

Otvorili smo i to Jevanđelje je ovoga puta i ove godine bilo upravo Jevanđelje pod krstom, Jevanđelje stradanja, Jevanđelje raspeća i trenutka kada su Gospoda razapeli na Golgoti. To nam može ukazivati i pokazivati na naše lično stradanje, na stradanje i našega naroda .

Ovih dana, kada baš smo čekali Vaskrs i prije dvadeset pet godina, naš narod je stradao u tom zločinačkom bombardovanju NATO pakta. Juče smo bili u malom Murinu, gdje smo na mjestu ubistva troje djece i troje ljudi, njih šestoro, sjetili se upravo stradanja.

Ta djeca i ona djeca širom naše zemlje, tada bombardovane, su upravo bila djeca i ljudi raspeti na krstu, saraspeti sa Gospodom i zato ovo Jevanđelje nije slučajno otvoreno nad našim glavama, jer smo skloni zaboravu.

Sjećajte se braćo i sestre naših stradalnika, sjećajući se stradanja Gospoda Boga i Spasitelja našega. Ali, mi ne tugujemo zato što znamo da poslije Velikog petka dolazi Vaskrsenje Hristovo i iz tog realnog pesimizma u kojem se nalazimo i ovog okruženja ulazimo u neki nerealni ali eshatološki optimizam koji očekujemo , u koji vjerujemo i kojem se nadamo.

Neka vas Gospod sve blagoslovi, našim bolnima i onima za koje ste se vi molili a i svima nama jer smo svi bolesni od grijeha, da Gospod da iscjeljenje duše i tijela i da svi oni koji će se pomazivati ovim uljem koje ćete vi ponijeti, nađu iscjeljenje, ali prije svega da nađu sebe duhovno u srcu, a onda ćemo se lakše boriti i sa našim fizičkim bolestima. Živjeli i neka vam je na zdravlje“, poručio je o. Mijajlo.

O. Miajlo | Izdajemo li poljupcem Sina Božijeg ili smo bludnice koje će pomazati noge Njegove? (youtube.com)

Foto i video : Andrea Ševaljević