U Riznici Srpske pravoslavne crkve u Kotoru sinoć je održano predavanje dr Miloša Vesina „Psihologija praštanja/nepraštanja“.

Uglednog predavača na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu „Sveti Sava“ u Libertivilu, umirovljenog paroha čikaškog i poznatog pastira, koji je diplomirao na studijama muzike, doktora teoloških nauka i doktora psihologije i prisutne na predavanju pozdravio je arhijerejski namjesnik kotorsko tivatski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, zahvalivši se gostu što nam je upriličio još jedno interesantno i nadasve korisno predavanje usmjereno čovjeku današnjice opterećenog raznim iskušenjima.

„Mnogi su se možda začudili kada su vidjeli naslov ovog našeg zajedničkog promišljanja jer praštanje, odnosno ne praštanje, je nešto što nas u manjoj ili većoj mjeri sve dotiče. Sama tema, „Psihologija praštanja / nepraštanja“ , koliko god da je na prvi pogled čudnovata, sa druge strane više je nego veoma opravdana, zato što sve u ovome životu ima svoju psihologiju, ukoliko se na psihologiju gleda kao kao na nauku o duši. Nažalost, kroz mnoge svoje škole savremenog ispoljavanja psihologije, ona je često više nalik statistici nego nauci o duši.
Sama riječ opraštanje i čitav proces kroz koji čovjek mora da prođe da bi nekome oprostio, ili da ne bi oprostio , ne može a da ne uključi čovjekovu dušu“, kaže o. Miloš.

Nastavlja konstatacijom da je samo praštanje čovjeku neophodno kako bi mu bilo lakše – „opraštanje bi trebalo da mu bude onaj nezaobilazni dio duhovne higijene“.

Nezaobilazan u ovoj priči, nastavio je, tvorac je analitičke psihologije Karl Gustav Jung, koji je u početku bio veoma saglasan sa Frojdom (blisko sarađivali u periodu 1912. do 1917. godine). Razlaz je uslijedio, ne po pitanju stava o ljudskoj seksualnosti, pa ni o odnosu prema nesvjesnom, već zbog odnosa prema religiji.

„Dok je s jedne strane Frojd bio potpuno pod uticajem Marksa, Jung (sin protestantskog pastora iz Švajcarske) iako otvoren za mnoge pravce u životu, imao je tu protestantsku disciplinu. Jung je tvrdio da religija ne podleže klasičnom načinu naučnog posmatranja zato što nadilazi samu nauku. Ne kao ono što je protiv nauke, nego kao ono što je u jednom domenu iznad nauke“, kazao je o. Miloš.

To je, istakao je, veoma važno jer se u Svetom Pismu prvi put susrećemo sa opraštanjem, kroz negativan vid opraštanja, odnosno kroz odustvo molbe za oproštaj.

„To je već pri prvom ljudskom prestupu našeg praoca Adama, kada je okusivši od ploda, učinio ono što danas manje - više svako od nas čini, kada učini nešto što nije trebalo da učini. Onda tu vidimo koliko je Stari Zavjet, cjelokupno Sveto Pismo, jedna savrmena i moderna knjiga“, kazao je o. Miloš.

Podsjeća da je Adam, kada je zgriješio, prvo osjetio strah, zatim se kao posledicu straha sakrio, a onda, kao i što mi svi činimo u takvim situacijama, pokušao da nađe opravdanje. Ako ga nema onda krivicu pokušavamo da prebacimo na nekog drugog.

„Osjetio je, istina, i stid i kada je Gospod krenuo, ne da ga grdi već pitajući ga „Adame gdje si“, pokušao da obnovi dijalog ljubavi, Adam je kazao „čuh Tvoj glas i sakrih se zato što sam go“ (kao da do tada nije bio nag). A Bog ga upita „ko ti reče da si nag, da nisi slučajno jeo od Drveta poznanja dobra i zla?“. Tu dolazimo do jedne sjajne i toliko danas neophodne definicije nagosti. Nije nagost kada se čovjek skine tjelesno, nego je suština nagosti kada čovjek ostane ogoljen u odnosu na odnos sa Bogom“. Sveti Simeon Novi Bogoslov, tumačeći upravo ovo mjesto iz Starog Zavjeta, kaže „Adam je bio ogoljen upravio zahvaljujući tome što se svojom slobodnom voljom odenuo u truležnost. Svukao je sa sebe netruležnost u koju ga je Bog obukao i obukao je na sebe odjeću truležnosti, odjeću smrtnosti“. Adam i dalje ne traži oproštaj. Što mislite kako bi tekla dalje istorija da je Adam imao kurežnosti, smjelosti i da je rekao „Bože pogriješio sam, prolupao sam, izvini, oprosti“. Ne, on je rekao: „Žena koju si mi Ti stvorio, ona me je nagovorila i ja okusih od tog zabranjenog ploda“. Kasnije, to se prenosi dalje i na njegovog sina Kaina koji, kada je vidio da je Bog primio žrtvu njegovog brata a nije njegovu, osjetio je istovremeno i ljubomoru i zavist“, podsjetio je o. Miloš.  

Kaže da je psihološki gledano Kain prvi opsesivni neurotičar ljudske istorije.

Pomenuta dva slučaja, rekso je o. Miloš, prva su dva slučaja odsustva molbe za oproštaj.

„Sada preskačemo hiljade godina i dolazimo do novog Adama, do Gospoda Isusa Hrista koji je došao iz ljubavi“, kazao je o.Miloš.

Podsjeća i na revolucionarne tekstove za 6. i 7. vijek koje je tada pisao Sveti Isak Sirin koji kaže: „Čak i da Adam nije zgriješio Hristos bi došao među nas iz ljubavi“.

„Jer, čitav ovaj svijet je stvoren iz ljubavi i čovjek kao kruna stvaranja je stvoren da bi bio u neprestanom ljubavnom dijaloškom odnosu sa Bogom i da bi ljudi bili u istom takvom odnosu sa ljudima. To je cilj onoga što je život“, kazao je o. Miloš.

Konstatuje kako je sebičnost ona rampa na putu ljudima da drugima ne oproste, a Hristos se javlja kao vidljivi , tjelesni, ovaploćeni oproštaj Neba prema zemlji.

„Što je Njegovo raspeće ako ne trijumf opraštanja? Raspeti Hristos sa krsta, koje riječi upućuje? To nisu bile psovke, to nije bila grdnja, to nije bilo „vidjećete vi kada dođe moj otac“, kao što bi smo vi i ja, recimo, regovali. Ne to su bile riječi „Oče oprosti im jer ne znaju šta čine“, kazao je o. Miloš.

Govoreći o stanjima savremenog čovjeka opterećenog stanjima ega i superega, o čovjeku koji ne popušta ni najrođenijima, kaže da se na taj način uvećava količina otrova u istom tom čovjeku.

„Možete vi mrziti nekoga koliko god hoćete, možete mu ne opraštati do mile volje i preko volje, ali to ne uništava njega. Uništava vaš odnos sa tom osobom i to je činjenica i uništava vas“, nastavio je o. Miloš, dodavši da se česta pojava kancera danas ne dešava odjednom, kako se to često misli, te da nauka govori da je blizu 90 procenata svih oblika ove bolesti, kao i kardiovaskularnih, psihosomatskog porijekla.

Ukazuje da je sve apsolutno povezano, pa čim se naruši harmonija, balans između tijela, duše i duha, obično tijelo mora da strada.

„Vrlo je pogrešna izreka „u zdravom tijelu zdrav duh“. Ne, tamo gdje je zdrav duh, iako je tijelo bolesno, lakše će to da podnosi i moći će da ozdravi. Jer, kao što sami sebe razboljevamo, tako sami sebe možemo i da ozdravljamo uz Božiju pomoć. Zbog toga, ništa toliko blagotvorno ne djeluje na čovjeka kao opraštanje“, istakao je o. Miloš, uz riječi da je zlopamćenje ona najljuća zmija koju možemo da njegujemo u svojim grudima, te da čovjek koji istinski voli on uvijek mora i da oprašta.

Zato, kaže, najvažinije je oprostiti i zaboraviti.

„Neko bi rekao ne može to tako, ali šta čujemo na Liturgiji? „Uzmite i jedite ovo je tijelo moje koje se za vas moli na otpuštenje grehova“, podsjeća o. Miloš, ističučći da se jedino snagom opraštanja čovjek može toliko približiti Bogu da onda, kada je pokazao veliku ljubav, i Bog njemu oprašta.

Opraštanje, kako je naznačio, na međusobnom nivou djeluje terapeutski „jer oslobađate se tereta, ali se i druga osoba oslobađa istog tog tereta“.

„Moć opraštanja nam je svima nadohvat ruke, kao i da se ode i nekome kaže „izvini, oprosti“, ili dati oproštaj onda kada vam se čini da je to nemoguće“, kazao je o. Miloš, pročitavši na kraju predavanja nesvakidašnji primjer opraštanja unaprijed, kroz poruke u pismu dva dječaka iz Krajine, ostavljene onima koji će tu doći da žive. Dječaci G. i M. su sa  svojim porodicom imali 24 sata da zbog zloglasne „Oluje“ bježe sa svojih ognjišta, ali su ga ostavili tako da taj neko tu normalno (ukoliko je to moguće) nastavi da živi. Sve je opisano u knjizi koja uskoro treba da izađe.

„Na kraju treba reći da je svako opraštanje suprotno logici, ali je u skladu sa Logosom. Jedino je Logos, jedino je ovaploćeni Sin Božji u stanju da savlada logiku. Logika je način kako smo mi ljudi naučeni da razmišljamo po zakonima koje su nam ostavili Sokrat, Platon, Aristotel… Ali, postoji nešto što je jače od toga, a to je Logos. Ne znam koliko su časova vjeronauke ova dva dječaka imali, ali su pogodili suštinu. Oni su otišli sa velikim bolom, sa velikom mukom, sa velikim teretom na leđima, ali rasterećeni u dušama, zato što su tu svoju sobu, kako su je nazvali „prestonu dvoranu“ njihovog djetinjstva, ostavili da neko iskoristi najbolje i da uživa neko ko će možda biti kao i oni protjeran iz neke svoje sobe, iz neke svoje „prestone dvorane“, neko prema kome oni nisu ni željeli ni mogli ali nisu to ni dozvolili sebi da osjete mržnju. Tu je onaj ključni momenat i zato svaki put od sada bilo u hramu ili u svome domu, kada čitate riječi Molitve Gospodnje i dođete do onog dijela „I oprosti nam dugove naše“, sjetite se da li ste oprostili, da li ste zatražili  oproštaj“, kazao je o. Miloš, zaključivši da je srce „prestona dvorana“ svakoga od nas, naših života, od kojih imamo samo jedan sa ciljem da bi smo u njemu prepoznali svoj smisao.