Cvijeti, jedan od 12 velikih Gospodnjih praznika, liturgijski je danas prolavljen u Crkvi Sv. Nikole u kotorskom Starom gradu.

Arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, u besjedi je kazao da su Lazareva subota, koju smo proslavili juče, i Cvijeti, praznici jedan za drugim, a govore o svečanom ulasku Isusa Hrista u Jerusalim.

„Gospod je više puta tokom svog života na zemlji dolazio u Jerusalim, što da popovijeda, što da posjeti hram jerusalimski jer je On ispunjavao sve običaje kao i svi Jevreji što su radili.
Međutim, ovaj ulazak u Jerusalim jeste onaj poslednji koji se dogodio pred Tajnu večeru, izdaju Judinu, stradanje i Vaskrsenje. Pred doogađaje koji su se čekali toliko vjekova.
Ulasku Hristovom u Jerusalim prethodi događaj kada je vaskrsao Lazara, što je bio znak kada je, u danima koji su dolazili, danima kada će postradati, trebao da posvjedoči ljudima i kaže im da On nije samo neko ko lijepo priča, ko može da izliječi nekoga jer ima neke moći, već da je On Onaj ko je Gospodar života i smrti pa je nekoga, ko je četiri dana ležao u grobu, vaskrsao i ponovo mu dao život.
Ljudima je trebalo da znaju onda kada budu uhvatili, sudili i razapeli Hrista, da se ne prepadnu, već da znaju da je to Bog.
O tome nam govori i tropar koji smo pjevali više puta i juče i danas („Obščeje voskresenije, prežde tvojeja strasti uvjerjaja, iz mertvih vozdvigal jesi Lazarja, Hriste Bože, tjemže i mi jako otroci pobjedi znamenija nosjašče, tebje pobjeditelju smerti vopijem: Osana vo višnjih, blagosloven grjadij vo imja Gospodnje!“).
Dakle, prije opštega vaskrsenja ovo vaskrsenje Lazarevo nas uvjerava da si Ti zaista Bog“, kazao je o. Nemanja.

Dalje, kako je naglasio, događaji koji predstoje takođe nagovještavaju da je to Onaj za kojeg je govoreno da će doći, stradati i vaskrsnuti (kao i onaj naizgled beznačajni događaj pranja nogu skupocjenim mirisom).

„Sam ulazak u Jerusalim pratilo je mnoštvo naroda koji se okupio, čuvši za Njegova čuda koja je učinio. Posebno je odjeknulo vaskrsenje Lazara koji je već četiri dana ležao u grobu.
Dočekan je svečano uz pjesme i himne – „Blagosoloven Koji dolazi u ime Gospodnje“ (Osana vo višnjih). Klicali su mu kao nekome ko vaskrsava mrtve i čini čuda, međutim, nisu bili svjesni da čine mnogo važniju stvar, odnosno da kliču Onome koji zaista jeste Car, Koji dolazi u ime Gospodnje, sami Bog, Koji dolazi da strada i da spasi svijet.
On jeste Car slave, On jeste Gospodar, jer stradanje koje će se desiti jeste dobrovoljno stradanje. Smireno podnosi ono što Ga sleduje jer je zbog toga došao i zna da poslije toga dolazi Vaskrsenje.
Samog dočeka Isusa Hrista u Jerusalimu od naroda, posebno od djece, koji su nosili palmine i maslinove grančice, a zbog toga je Crkva danas i ukrašena tako, sjećamo se i na drugi način, kada činimo litiju.
Crkva je vjekovima ovaj praznik proslavljala, još od Carigrada, kada je litija išla kroz cijeli grad. Tako i mi to činimo i dan danas. Juče su djeca u litiji sa palminim i maslinovim grančicama i zvončićima išla oko Crkve. To nije samo jedan lijep običaj, već je suštinski važan momenat jer se mi na taj način upodobljavamo onim ljudima koji su zaista dočekali Hrista i klicali „Osana vo višnjih“, „Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje“.
Svaki praznik, koji proslavljamo, ne proslavljamo samo da bi se sjetili što se desilo prije 2.000 godina nego, učestvujući u tom prazniku, mi učestvujemo u samom događaju, sebe stavljamo u taj kontekst.

Liturgijski praznujući praznik mi sebe uključujemo u te događaje. Učestvujući juče u litiji i danas na Svetoj liturgiji mi smo oni ljudi koji su Mu tada klicalo „Osana vo višnjih“.
Tako da i mi danas, na ovaj sveti dan i ovaj sveti praznik, Onome Koji je zaista Car slave, Koji je zaista došao da postrada za nas i vaskrsne za nas, kličemo „Osana vo bišnjih“, „Blagosloven Koji dolazi u ime Gospodnje“, amin“, poručio je između ostalog o. Nemanja.