Na praznik Svetih mučenika i besrebrenika Kozme i Damjana, danas se na Svetoj liturgiji u crkvi Svetog Nikole u kotorskom Starom gradu, vjernom narodu obratio protojerej Oliver Subotić.

„Ako oko tvoje svijetlo bude, svijetlo tijelo tvoje će biti“ kaže Gospod danas u ovom Svetom jevanđelju i podsjeća nas da naš zadatak osnovni jeste da ispitamo to oko duhovno, koje se u nama nalazi, koje posjeduje svaki čovjek, a koje je zapravo umno oko, ono oko koje je centar duše, koje je različito od našeg tjelesnog vida.

Jer, može imati čovjek izuzetan tjelesni vid, a opet biti duhovno slijep i suprotno, može biti slabovid , pa čak i slijep, a imati izuzetno razvijeno duhovno oko. Ono oko kojim čovjek proniče u dubine Božanskog poznanja.

Najbolji učitelji na ovom polju su nam sveti Božji ugodnici, ljudi prosvećenog uma, ljudi zdravog oka, svijetlog oka, koji su dali sve od sebe, da taj svoj duhovni vid očiste i da nam kroz čistinu svoga duhovnoga vida daju i predaju poznanje kako i mi sami da to uradimo.

A od koga ćemo bolje to naučiti do od svetih apostola, korifeja naše vjere, onih koji se nalaze u temeljima naše Crkve.

Prije nekoliko dana mi smo proslavili praznik Svetih prvovrhovnih apostola Petra i Pavla. Na tom njihovom primjeru možemo da vidimo kako se to duhovno oko čisti. Koji su to preduslovi da bismo zadobili čisti vid duhovni.

Krenimo od apostola Petra. Na prvom mjestu to je vjera. On je pohvaljen od Gospoda zbog vjere. Kada Gospod pita „što vi kažete ko sam ja“, prvi istupa i kaže „Ti si Hristos, Sin Boga živoga“. Za to biva pohvaljen i Gospod kaže „Na kamenu te vjere sazidaću svoju Crkvu“.

Pokajanje, sjetimo se on se po svojoj slabosti tri puta odrekao Hrista, ali se gorko pokajao, pa je Petrov plač primjer za to kako čovjek treba da prinosi svoje pokajanje Bogu.

I na kraju, razumje se, kao sveza vrlina – ljubav. Gospod ga tri puta „Petre voliš li me“, on to potvrđuje.

Apostol Petar nam kroz te tri vrline potvrđuje što treba da imamo da bismo postigli zdravlje tog umnog vida i da bismo stigli do opipa bogopoznanja“, kaže o. Oliver.

Isto je , nastavlja, sa apostolom Pavlom koji je bio čovjek duboke vjere, pa čak i kada je gonio hrišćane on je to činio sa vjerom da služi svome bogu, bogu svojih otaca.

„Imao je revnost koja nije bila razumna i onda mu se Gospod otkriva znajući njegove dobre namjere i od tog trenutka apostol Pavle postaje Savle, postaje „apostol neznabožaca“, jedinstvena ličnost uopšte u istoriji svijeta, a ne samo u istoriji Crkve.

Nijedna religija ne može da pokaže bilo koji primjer koji bi bio iole sličan apostolu Pavlu, najvećem progonitelju neke vjere pa potom najvećem poborniku te iste vjere“, kaže o. Oliver.

Takođe ističe i molitvu apostola Pavla, spojenu sa pokajanjem.

„To se često kod apostola Pavla, iz nekog razloga previđa, kada se govori o njemu. On, pošto je prizvan čudesno od Gospoda, šta kaže u svojim poslanicama? Kaže „ne odoh da pitam krvi ni tijela, nego se udaljih u arabijsku pustinju“, na par godina gd‌je je prebivao u molitvi, u postu, u bogomisliju, jer to je neophodan preduslov za čišćenje umnoga oka.

I, kao što rekosmo kod apostola Petra, ljubav kao sveza vrlina, jer apostol Pavle u onoj Himni ljubavi nam govori „ako imam vjeru da i gore premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam“. To je dakle osnova. Vjera, pokajanje, molitva, ljubav (kao vrlinski život čiji je vrhunac ljubav).

Kada čovjek dostigne taj stepen, kada očisti svoje umno oko, onda on dostiže u stanje bezbrižja“, kazao je o. Oliver, podsjetivši da, kada nam Gospod kaže da ne brinemo o sutrašnjem danu, On to ne kaže u smislu da mi ne radimo ništa na planiranju nekih naših budućih potreba.

Pojašnjava da je poruka da ne razmišljamo kako će i što će biti.

„Prepustiti Bogu kako će to da ide, mi da činimo što je do nas i to je to. To je jedan život u jednostavnosti, život u trenutku u kome se čovjek nalazi i onda to ide kako treba. A da bi čovjek dostigao do toga,  on mora dostići ovaj stepen prisnosti sa Bogom, obitavanja u blagodati Božijoj koja ga rasterećuje. Ono što apostol Pavle kaže „ne živim više ja , nego živi u meni Hristos“, e to je zapravo vrhunac tog stanja poslije koga čovjek biva apsolutno rasterećen od svih ovozemaljskih briga.

I ne samo to. Dostiže i onu tačku da je apsolutno spreman da posvjedoči da on služi isključivo Bogu, a ne i Mamonu, ne i ovom svijetu i onome što bi bila idolatrija. Služiti isključivo Bogu može učiniti samo onaj čovjek koji je svim svojim srcem, svojom dušom i svim svojim umom zavolio Boga“, rekao je između ostalog o. Oliver.

Pozvao je da stignemo do tog stanja tako što ćemo „da zavolimo Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom snagom svojom, svom dušom svojom i bližnjega svoga kao samoga sebe i onda ćemo zaista znati da je naše umno oko zdravo i da smo istinski sledbenici Hrista Gospoda“.

Besjedu o. Olivera možete pogledati ovdje.

Foto i video – Andrea Ševaljević