Prof. dr Darko Tanasković je kazao da je  Srpsko pjevačko društvo (SPD) “Jedinstvo” (1839) Kotor živa metafora svetosavskih srpskih vrlina.

Prof. dr tanasković besjedio je juče na Svečanoj akademiji povodom 185 godina rada i obstojanja Srpskog pjevačkog društva “Jedinstvo” (1839) Kotor, uz prisustvo i blagoslov Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija, Njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, vjernog naroda i brojnih gostiju iz javnog i političkog života.  

“Ko pjeva zlo ne misli, kaže naš narod. Blažen je i pored svih nedaća, srećan i neuništiv narod koji svoju vjeru čuva u kamenu i u pjesmi.

Nigd‌je to nije tako jasno i elementarno sjedinjeno, spregnuto i izraženo kao u srpskoj svetosavskoj Boki i uopšte na našem Primorju.

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, kao junoša od dvdadest i tri ljeta, pohodio je Boku prije 120 godina,  1904. godine i ostavio knjigu “Moje uspomone iz Boke”. 

Pored ostalog Vladika je zapisao i ovo: “I u najvećem raspoloženju malo će kad Bokelj zapjevati kakve stihove iz ljubavne i nježne lirike, nego mahom one sa rodoljubivom sadržinom i patriotskom tendencijom, kao: “Vesela je Srbadija”, “Onam', onamo”, “Doline tutnje”, “Bože bratimstva”… Za njega muzika ima najviše draži, kad svira srpske komade; pozorište, kada daje srpske predstave. Ovim se ne može utvrditi šovinizam ili isključivost srpskoga naroda u ovome kraju, nego samo budna i jako razvijena nacionalna svijest, koja se u tom duhu budi, gaji i njeguje od malena, no koja ne čini čovjeka kratkovidim i skučenim, no naprotiv snaži sve duhovne sposobnosti i oplemenjava i uzdiže dušu čovečju”, rekao je Tanasković.

Podsjetio je na vrijeme kada je Vladika Nikolaj posjetio Boku, a SPD “Jedinstvo” postojalo već šest decenija.

“A umni i osjećajni mladi bogoslov kao da je pišući o Bokeljima, pisao o njemu, o “Jedinstvu”, o pleminitoj ideji na kojoj je nastalo i o nacionalnoj, čovjekoljubivoj misiji koju je neodstupno i posvećeno vršilo sve do danas, sve do večeras. 

Jedinstvo je živa metafora svetosavskih srpskih vrlina. Stameno je kao kamen, a tanano i lelujavo kao duša željna uspinjanja, stremljenja ka visinama ali i susreta sa bližnjim, zagrljaja samo ako je čovjek. Upravo kao lokalne planine, ljubičaste gore, granitne do svoda, napisao je veliki Dučić, a u velikoj poeziji ništa nije slučajno. Ona je naučnija od svake nauke i nikada ne griješi. Nije Dučić uzalud doživio, osjetio da se ove gore uspinju do svoda. Svodovi pod kojima se podizalo Jedinstvo najčešće su kao i danas bili kameni crkveni svodovi. Zajedno sa nadgrobnim spomenicima, stećcima, koje  vjernosno hodočašćeći po okolnim vrletima otkriva jedan Goran Komar, koji je juče koliko znam dijelom i o tome govorio. Zajedno sa tim kamenjem, kako neki kažu, ovi svodovi crkava svjedoče o neiskorjenjivoj uraslosti pravoslavnog srpskog kamena u ovo zavjetno tle Svetosavlja. Pjesma i kamen, zatočnici pravoslavne vjere srpske, istinski temelji i dosezi Srpskog svijeta, o kome se danas svašta zlonamjerno može čuti, ali se njegovi kameni čuvari ne mogu nikada do zatiranja poništiti, a pjesma ućutkati”, rekao je Tanasković.

Naznačio je da “Jedinstvo” tu istinu 185 godina veličanstveno, ali i smjerno svjedoči, gradi i dokazuje.

“Uvijek je bilo ond‌je gd‌je je trebalo dostojanstveno i vedro pronijeti duhovne i umjetničke vrijednosti srpstva i to vjerno svome imenu u jedinstvu. A da za Srbe nema spasa bez sabornog jedinstva i sloge, upravo ovih dana je podsjetio Njegova svetost, Patrijarh srpski gospodin Porfirije. Raspjevano Jedinstvo nam je danas možda potrebnije nego ikada u jednome svijetu koji se mijenja na ne baš dobar način. Jedinstvo je otelovljenje svetosavskog obrasca pravog Srbina, pravoslavnog hrišćanina, svjetskog čovjeka i stvaraoca na ovome svijetu. Baš zato je bilo “kost u grlu” mnogome srbomrzitelju, ali je ljubavlju i poštenjem, onom ljepotom kojom je pisao Dostojevski, uspijevalo da se uzdigne iznad svakog zla, dag a ukroti, dag a navede čak I na osmijeh”, kazao je Tanasković.

Podsjeća kako je 02. februara 1890. godine list “Dubrovnik”, koji je inače redovno izvješatavao o aktivnostima “Jedinstva”, pisao o proslavi srpske slave SPD “Jedinstvo”.

“Zanimljivo je da se u tom izvještaju uz “Jedinstvo”, uz Srpski tamburaški zbor, Srpsku čitaonicu, nigd‌je ne pominje atribut srpski. Objašnjava se da je to bilo zato da se prisutni austrijski brigadir i vojni činovnici ne bi imali neprilično osjećati. Objasnio je to jedan od najuglednijih Srba katolika toga vremena, intelektualac i pjesnik Jozo Sundečić. Da, nije napisano srpski, ali su austrougarski brigadir i vojnici prisustvovali i radovali se. Nije li to bio na najbolji način upravo biti Srbin u tome trenutku. To je ta stvaralačka energija, koja je činila da kamen pjeva, a da pjesma bude moćnija od kamena. 

Priča se da su graditelji, mislim iz bratstva Radovića, Luštičani, koji su za samo jednu noć podigli crkvu Sv. Save u Klincima 1800. godine, sve vrijeme radeći ispod glasa pjevali pobožne pjesme posvećene Sv. Savi. Austrougarski zakon je zabranjivao rušenje građevina koje se izgrade za samo jedan dan. E to je taj dan koji u Boki traje od kada je naš Arhiepiskop Svetitelj u njoj zasadio sjeme Svetosavlja. 

Smetao je svim nasilnicima taj srpski oduhovljeni kamen. Pomenimo samo Njegoševu kapelu na Lovćenu. Prvo su je 1916. godine bombardovali  i srušili Austrijanci, obnovljena je 1925. da bi je 1972. sramno srušili komunistički bezvjernici. I opet će ona biti obnovljena, prije ili kasnije. Ali između rušenja i obnavljanja postoj jedna bitna, suštinska razlika. Blagopočivši mitroploit Amfilohije koji se svesrdno zalagao za vraćanje kapele na Lovćen, “tu goru granitnu do svoda” kako je napisao Dučić, proričući da će se kad kapela bude na svom mjestu Srbi konačno izmiriti, taj blagorodni Đedo kamene, granitne volje, čija je uspomena već ušla u pjesmu, zahtijevao je da se Meštrovićev mauzolej ni po koju cijenu ne ruši, već da se kapela izgradi pored njega. U tome je razlika između rušitelja i graditelja, svetosavskih obnovitelja svega srušenog. Ne sumnjam dragi prijatelji da će Jedinstvo pjevati na svečanosti osvećenja obnovljene Kapele Njegoševe, I čestitajući mu od sveg srca ovaj vveliki jubilej, to mu svim srcem i dušom želim. Želim to svima nama. Živjeli!”, kazao je je prof. dr Darko Tanasković.