Po blagoslovu Njegovog Viskopreosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija Ostojića, u organizaciji Srpske pravoslavne crkvene opštine Kotor, juče je u Riznici Srpske pravoslavne  crkve promovisana knjiga Uroša Tihomirovog Joksimovića “Rođen sam da vjerujem”.

O knjizi su govorili: protojerej stavrofor Nemanja Krivokapić, prof. Ljiljana Čolan, protojerej Nikola Urdešić i autor. Tekstove iz knjige je čitala učenica trećeg razreda kotorske Gimnazije Elena Simović.

O. Nemanja Krivokapić je kazao da sličnu promociju do sada nismo imali jer Uroševa knjiga, ne samo da govori o vjeri, “već je promocija same vjere, žive istinske, u praksi primijenjene najdublje vjere u Hrista Spasitelja”.

“Evo nam lijepog povoda da se sretnemo, okupimo, porazgovaramo. Uvijek je korisno i značajno, posebno u ove dane posta, kada se inače intenzivnije i molimo, više čitamo, više razmišljamo o sebi svojim postupcima, našem odnosu prema Bogu, čuti i šta drugi misle, šta imaju da nam kažu, da naučimo, da budemo bogatiji novim znanjima. Zato tokom posta imamo predavanja, na kojim nas nas naši oci upućuju na mudre misli, podstiču da razmišljamo o višim idejama i temama.

Večeras imamo promociju knjige. Međutim , ovo nije obična promocija. Ovakvu promociju još nismo imali i ovo je veliki blagoslov. Pred nama je knjiga koja govori o vjeri. Međutim to nije promocija knjige o vjeri, već promocija same vjere, žive istinske, u praksi primijenjene najdublje vjere u Hrista Spasitelja.

Večeras govorimo o knjizi “Rođen sam da vjerujem”, autora Uroša Tihomirovog Joksimovića, d‌ječaka koji ima cerebralnu paralizu, ali je i pored toga uspio da napiše ovo d‌jelo. Kada razmišljam o ovoj knjizi i još više o njenom autoru, nekako mi je prva asocijacija na onu jevanđeljsku priču ispručanu od samog Gospoda Spasitelja, priču o talantima. On je svojim slugama dao talante, a to je Bog koji ih je dao nama svima. Nekome je dao jedan, nekome dva, nekome pet, pa su imnoženi na dva, na četiri, deset…To je priča koja nas podsjeća da sve što imamo Bog nam daje, a na nama je kako ćemo se prema tome ponijeti i kako ćemo da umnožimo to što nam je dao.

Nemamo primjer da, ako je neko dobio jedan ili dva talanta, da ga umnoži na 10, a baš jedan takav primjer imamo večeras kada govorimo o Urošu i ovoj nejgovoj knjizi. Kao uvod svoje knjige on piše: “Svak je rođen zbog nečeg, ali ja sam rođen da vjerujem. Kažu da Gospod svakoga drži na zemlji dok ne uradi ono zbog čega se rodio. Tih mudrih riječi sam svjestan i živjeću sve do onog trenutka dok budem imao vjere u Gospoda Spasa našeg Isusa Hrista raspetog i vaskrslog”, kazao je o. Nemanja, istakavši da je Gospod Urošu dao možda manje talanata obzirom na Krst koji nosi zbog svoje bolesti, ali mu je zato udesetostručio dar da spozna Boga, da Ga osjeti u svojoj duši, da voli i da nama kroz ovu knjigu i svoj lični živi podvig to iskustvo daruje.

Uroš, kako je istakao, istinski svjedoči svoju živu, nepokolebljivu vjeru u Gospoda vaskrsloga, svoj život vjeri, ne prigovara Bogu zato što nema nešto, nego zahvaljuje za ono što je dobio.

“Nazivaju ga hrabrim Hristovim vojnikom i on to zaista jeste. On je Hristov vojnik koji je prihvatio svoj život, onakav kakav je dobio i u potpunosti ga ispunio. Živi život. Ne samo da ga živi nego ga zaista živi punim plućima, stvara , rađa plodove… Uroš je imao i izložbu svojih slika. U potpunosti je ispunio svoj život i još će ga ispunjavati jer on daje žive plodove. Uroš je primjer radosti življenja, nadajući se onome vječnom životu. U ovo vrijeme mnogi mladi i uopšte ljudi imaju problema sa pesimističkim mislima, razmišljaju o smislu ili besmislu života, on svijetli svojim životom i daje istinski primjer radosti življenja”, kazao je, između ostalog, o. Nemanja, zaključivši da je susret i razgovor sa Urošem koristan svima koji za to imaju priliku i treba da nam bude podstrek kada posustanemo zbog svojih slabosti. 

Prof. Ljiljana Čolan je kazala da, kada je prvi put čula za Uroša Joksimovića i njegovu knjigu „Rođen sam da vjerujem“, bila u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Škaljarima.

“Neposredno nakon što je odslužena liturgija, bile su Zadušnice, 22.februara 2025.godine, otac Nemanja mi je rekao da Uroš ima želju da promoviše knjigu u našem gradu. Ništa u životu nije slučajno, tako sam i ostvarenje ove želje doživjela kao postojano pokroviteljstvo Presvete Bogorodice nad rodom hrišćanskim, kako nas tome uči vladika Nikolaj Velimirović u Ohridskom prologu.

Kad god to pokroviteljstvo, taj pokrov Njen molitveno ištemo u nevoljama, Ona nas sa rasprostrtim omoforom na rukama prekrije i zaštiti, obodri u podvigu, iscjeli od neke bolesti, otkrije nam neku tajnu...

Tajna koja mi se otkrivala na stranicama knjige „Rođen sam da vjerujem“ je teška i lijepa. To je zapisana istina života jednog mladog čovjeka koji molitveno traži smisao svoga postojanja, snažeći se tijelom i krvlju Gospoda našeg, idući mu u susret tako što hodočasti, obilazi velike svetinje, upoznaje Hristove vojnike koji su čuvari vjere kroz vijekove, dušom svojom otkriva kako treba vjerom učiti, kako snivati i saznavati puteve kojima se pravo hodi.

Njegov najjači pokretač je ljubav koju osjeća od svojih bližnjih, i ljubav koju daje svima sa kojima se susretne. Sestra Sara je centar te ljubavi i njoj je posvećen prvi tekst u knjizi.

Uroš je dobri d‌ječak iz Jugovina, to je zaseok sela Buče u blizini Berana. On s ponosom govori o svojim precima, jedan od njih je odlikovan i medaljom Miloša Obilića. S ponosom govori o svojoj porodici, d‌jedu Urošu, babi Rosandi, tetkama Lenki i Senki, stricu Vitomiru, roditeljima Jeleni i Tihomiru. Važno mu je da istakne od kojih je, čiji je, jer su njegovi članovi porodice, i upokojeni i živi, Hristovi vojnici i svetosavci. Otac mu je pričao da je prababa od malena učila svoju d‌jecu da pred spavanje izgovore molitvu „Oče naš“ i himnu Svetom Savi. Ostale su te riječi trajno utisnute u Uroševoj svijesti, a zapisane u ovoj knjizi postale su putokaz svima koji zastanu na trnovitom putu života i zapitaju se kako dalje.

Važna je porodica, mala crkva. Ona nam daje snagu, ona je čvrst oslonac svima, naročito u trenucima kada nam se čini da se svijet ruši, a mi nemamo snage da to zaustavimo. U nemoći se Gospod projavljuje. Spoznao je to Uroš i čvrsto se drži te spoznaje”, kazala je prof. Ljiljana Čolan.

Na promociji je zatim pročitan tekst Uroševog ujaka, Nikole Apostolovića „Dobri dečak iz Jugovina“, koji govori o tome koliko je porodica ponosna na mladog pisca.

Nastavljajući izlaganje, prof. Čolan je govorila o Uroševoj porodici u kojoj je stasavao i koja njeguje pravoslavne običaje.

“Njegova jutrenja u crkvi sa ocem imaju posebno mjesto u njegovom srcu. Čitajući o svetinjama, gledajući emisije o crkvama i manastirima, poželio je i da ih posjeti. Veliki blagoslov, ali i veliki podvig je svaka ta posjeta. Uroš je želio da ovjekovječi svoje doživljaje i u dijelu knjige koji je naslovljen „Bogomolje“ sabrani su zapisi posjeta hramu Svetog Đorđa na Oplencu, Hramu Svetog Save na Vračaru, Ruskoj crkvi u Beogradu, manastiru u Rakovici i grobu patrijarha Pavla, manastiru Mileševi, Morači, Ostrogu, Božjem gradu Samogradu na teritoriji Berana, zatim manastiru Šudikovu u samoj Tifranskoj klisuri kroz koju protiče Lim, zatim ženskom manastiru Ćelije u selu Kaludra kod Berana, crkvi Svetog Arhangela Mihaila u podnožju Jugovine, na Buču (krsna slava), crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju, manastiru Savini... Gd‌je god je Uroš bio, ostavio je dio svoje plemenite duše, a ponio sa sobom blagoslov svetitelja u čijim hramovima se pomolio i zablagodario Gospodu.

Njegovi razgovori sa Kikom (stricem Vitom) o Atosu i Svetoj Gori, o Jerusalimu, o svetinjama na Kosovu plamte u d‌ječakovom srcu kao neugasla kandila pravoslavlja...

Meteori „između neba i zemlje“ zadivili su d‌ječaka svojim položajem i svojom svetošću.Njegov zapis o posjeti grobu patrijarha Pavla svjedoči snagu njegove ličnosti.

Upoznao je Uroš mnoge čuvare vjere. O nekima je čitao, ili slušao, a neke je upoznavao lično.

Svi ti susreti sa divnim svetiteljima i duhovnim očevima, sva ta poznanastva su dar od Gospoda.

Iskustvo tih susreta pomoglo je mladom Hristovom vojniku da ponese svoj krst hrabro i dostojanstveno.

„Jak je čovek koji spozna snagu vere svoje i Boga, i koji spozna koliko ta sila menja čoveka.“

U drugom poglavlju knjige „Čuvari vere“, Uroš piše o onima koji su ispisali našu duhovnu istoriju.

“Piše o slovenskim prosvetiteljima braći Ćirilu i Metodiju, o prvom srpskom Arhiepiskopu Svetom Savi i svetorodnoj lozi Nemanjića, o Svetom knezu Lazaru Hrebeljanoviću, o despotu Stefanu Lazareviću, o Vladici Nikolaju Velimiroviću, ocu Justinu Popoviću, Patrijarhu Germanu, Patrijarhu Varnavi Rosiću, ocu Tadeju, Svetom ocu Pajsiju Svetogorcu, Svetom Vasiliju Ostroškom...”, kazala je Čolan.

Posebni su, nastavlja dalje, zapisi o duhovnicima našeg vremena.

“Tako Uroš piše o susretu sa Vladikom Joanikijem u Đurđevim Stupovima kada je imao samo 10 godina. Pamti Vladičine riječi: „ Sokole moj! Ti si veliki borac kroz život, pravi vojnik Hristov, Bog te blagoslovio.“

Vladika Metodije je ostao upamćen po riječima:“ Oko moje, anđele bez krila.“

Tada sam, kaže Uroš, shvatio „da vladika Metodije ima isto dečje srce kao i ja“.

Koliko je srce ovog d‌ječaka otkriva i tekst o blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju Radoviću, u kome govori o značaju života i d‌jela mitropolita crnogorsko –primorskog, o njegovom i našem zavjetu: „ Spremno je srce moje da zajedno sa vama obnovimo porušene i oskrnavljene oltare svete...“

Mnogi upokojeni, živi su u Uroševom sjećanju, o njima čita knjige. Tako je knjiga „Ispraćaj proroka u zemlju živih“, dar vladike Dimitrija, jedno posebno sjećanje na vladiku Atanasija Jevtića. Uz ovu knjigu, Uroš ističe i knjigu „Đedo“.

Važno mu je da naglasi koliko su ova dva duhovna oca, Vladika Amfilohije i Vladika Atanasije, učinili za odbranu svetinja. Sjećanje na litije je i sjećanje na njih i na sve one koji su branili „krst časni i slobodu zlatnu“.

Oproštaj od prote Dragana Ristića, koga je Uroš lično poznavao, govori o zrelosti mladog čovjeka pri susretu sa smrću bližnjeg.

Koliko je važno duhovno očinstvo istaknuto je u tekstu o proti Milošu Cicmilu koji je Urošev vjeroučitelj, sa njim razgovara o vjeri, o stvaralaštvu, o istoriji...Istaknut je u knjizi i lik monaha Mihaila, od milošte zvanog striko, koji je upoznao Uroša sa svakim kutkom Đurđevih Stupova”, kazala je Čolan.

Podsjeća da ima još pomenutih sveštenoslužitelja u ovoj knjizi i da jesvaki od njih ostavio poseban trag u životu Uroša Joksimovića i da će svaki čitalac preko Uroševog svjedočenja čuti o njihovim d‌jelima i postupcima: “Svi su oni ohrabrili d‌ječaka, da istraje u svojoj borbi”.

U trećem dijelu knjige „Duša moja verom uči“, nastavlja Čolan,  “data je lična ispovijest čovjeka kome je bolest kao Božja posjeta omogućila da sazna više i dublje o ustrojstvu svijeta i života”.

“Od Uroševig krštenja, od njegovog prvog upoznavanja sa Gospodom, anđeo čuvar bdi nad dušom mladića koji poštuje svete tajne, proučava istoriju i Crkve i svog naroda, saosjeća sa ljudima, moli se i vjeruje u pomoć Gospoda u svim životnim nedaćama. Podsjeća nas Uroš na stradalna mjesta na Kosovu i Metohiji, u Jasenovcu, govori i o Oluji pogromu Srba iz Hrvatske…
Stradanje Isusa Hrista zbog ljudi i za ljude je vječna opomena. Naše muke naspram njegovih su nemjerljive.

Vaskrsenje je naša jedina nada.

„Moj Isuse,

Mirisna ružo majska,

Ubod tvog trna život ubrizgava,

Oporavlja, isceljuje,

Nov smisao svemu daje,

Otvara mi vrata

Rajska.“, pročitala je Čolan riječi monaha Arsenija: „Zavisnik nebeske ljubavi“.

Ono što ne može da doživi na javi, Uroš sniva i zapisuje u četvrtom dijelu knjige „Snoviđenja i saznanja“.

“Najčešće su to snovi koji ga vode na sveta mjesta, da se napoji čiste vode sa živonosnih istočnika. Daće Bog da Uroš posjeti sva ta mjesta i da piše o njima. 

Pokrov Presvete Bogorodice neka ga štiti, a razgovori sa Bogomajkom neka ga snaži!”, kazala je prof. Ljiljana Čolan, pročitavši na kraju Urošev razgovor sa Bogorodicom. 

Protojerej Nikola Urdešić je kazao da je za Uroša saznao prije šest godina preko njegovog strica Vita.

“Vito je jedan predivan čovjek. On je ustvari stariji Uroš. Podsjeća me na njega i drago mi je da Uroša upoznajem uživo ovdje u Kotoru svojem rodnom gradu, ali sam se tu rodio i u nekom drugom smislu”, kazao je o. Nikola, naznačivši da ga Rizica mnogo podsjeća na o. Moma i njegove savjete.

Sabrali smo se večeras, nastavio je dalje, da bismo govorili o jednoj ozbiljnoj riznici životnih pouka jednog čovjeka.

“Čovjeka, naravno, jer Uroš više nije dijete kada je jedno ovakvo djelo mogao da napravi. Možda je sam sebi malo skratio djetinjsto, ali je poslije jedne ovakve knjige on ozbiljan čovjek, veliki, kroz koju će mnoga pokoljenja da nauči jednu duhovnu pouku staraca sa Svete Gore, a ona kaže ovako: “Onome koji umje da čeka sve dođe na vrijeme”, kazao je između ostalog o. Nikola, istakavši da je Uroš primjer kako može da se čeka.

Obrativši se na kraju promocije autor knjige Uroš Joksimović ističe da ga je za njegov trud nagradio sami Gospod Bog blagoslovom Episkopa budmimljansko-nikšićkog g. Metodija.

“Po njegovom blagoslovu je objavljena i ova knjiga. Ovo je i blagoslov Svetog Save koji je 1219. godine osnovao Eparhiju Budimljansku koju je poslije proširio i na Nikšić. Blagoslov je i Svetog Vasilija Ostroškog gdje Vladika danas stoluje… Vidim da je ova knjiga o meni pokrenula neke nove nade, neke nove vidike koji me još više i više jačaju u vjeri”, kazao je između ostalog Uroš Joksimović.

Knjigu počinje tekstom posvećenim sestri Sari: “Duhovnici Crke govore da čoveku tokom čitavog života ljudi pružaju ljubav, ali da je najveća ljubav sestre i brata, a živ primer tih mudrih reči sam ja”.

VIDEO ZAPIS  SA SINOĆNJE PROMOCIJE NALAZI SE NA LINKU: https://www.youtube.com/watch?v=_maHUBYxImc